Vahidin Preljević – foto: arhiva
1. U već sad nepreglednom broju medijskih kontroverzi u kojima se u glavnoj ulozi javlja ovdašnji međunarodni namjesnik iz Srednje Frankonije ostala su nedovoljno reflektirane njegove izjave u kojima on svoju službu Visokog predstavnika poredi s periodom Austrougarske monarhije, ili verbalna egzibicija u kojoj je u jednom intervjuu svoju ličnost usporedio s habsburškim carem Franjom Josipom. Da kod Schmidta očito stanovita fasciniranost Habsburzima svjedoči i njegova posjeta Fondaciji Otta Habsburga u Budimpešti 20. januara ove godine, nakon koje je u organizaciji Fondacije Hans Seidel sudjelovao na javnoj tribini s nekim istaknutim članovima Orbanovog Fidesza. Jedan od njih je Tibor Navracsics, sadašnji mađarski ministar i bivši evropski komesar, koji je tom prilikom rekao kako integracija Balkana predstavlja izazov za Evropsku Uniju: „Osim toga, u odnosu na Balkan, ne smijemo zaboraviti da je riječ o prostoru na kojem žive većinski muslimani, pa se postavlja pitanje može li integracija takve zajednice u Europsku uniju predstavljati problem ili je ovo put bi doveo do pomirenja s umjerenim islamom:“ Ako uzmemo u obzir da Navrascics slovi kao umjerenjak unutar Orbanove stranke, onda ne čude islamofobne izjave mađarskog premijera o problemu integracije dva miliona muslimana iz Bosne i Hercegovine.
2. No, vratimo se ovim Schmidtovim habsburškim referencama. Austrougarska kao imperija nije imala značajne kolonije, pa se u jednom dijelu naučne literature okupacija i kasnija aneksija Bosne i Hercegovine smatra nekom vrste kompenzacije za prave prekomorske posjede, kakve su imale Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija, Francuska pa i Njemačka. Taj kompenzatorski karakter vidljiv je u nastojanju evropskih publicista da Bosnu i Hercegovinu predstave pravim Orijentom, koji će Habsbugovci civilizirati i vratiti u Evropu, te, kao u bajci o Trnoružici, ponovno probuditi ljepotu ove zemlje iz njenog „višestoljetnog sna“ (Heinrich Renner). U ovom pravcu idu i nastojanja austrougarskih arhitekata da dodanto „orijentaliziraju“ bosanskohercegovačke gradove.
No, da li je BiH u sastavu Habsburške imperije usitinu bila klasična kolonija ili se radilo o jednom drugom modelu? Odgovor na to može biti poučan i za današnju evropsku percepciju Bosne i Hercegovine. Od 1878. do 1918. austrougarska vladavina je prošla kroz nekoliko razdoblja.
Konstitucijska faza okupacijske vladavine u znaku je masivnih i radikalnih promjena, te početka velikih infrastrukturalnih projekata (izgradnje ulica i željezničkih linija), ali je istovremeno obilježena rigidnom evrocentričnom paradigmom civiliziranja. U okviru te paradigme posebno dominira negativna slika islama koji se predstavlja kao kočnica napretku. U putopisu austrijskog spisatelja i korespodenta Amanda Schweigera-Lerchenfelda islam biva označen kao „smetnja kulturi“ („Hindernis der Cultur“[1]). Autor tvrdi da ova religija nema svoj dom u Evropi, te da mora biti ili „slomljena“ zbog svoje „štetne krutosti“ ili pak „potpuno nestati s lica zemlje“. U tom militantnom stilu Schweiger-Lerchfeld dalje zaključuje da se islam mora „modificirati usljed zapadnog kulturnog rada“ ili zbog svoje „dogmatske prepotencije“ mora prestati postojati kao „državni faktor“.“[2]
Ovakav robusni ton, kakav demonstrira ovaj publicist blizak vladinim krugovima, bio je karakterističan za prve godine okupacije u kojima je glavu riječ vodio general Filipović. Pritom se etablira, prije svega, sljedeći narativ: četiri stotine godina osmansko-islamske civilizacije bile su izgubljeno vrijeme, i vrijeme je da se Bosna vrati Evropi. Ova interpretacija historije obično se kombinira sa antiturskim resantimanom koji je ciljano širila okupacijska vlast, te prohrvatskom propagandom. Austro-Ugarska se ovdje inscenirala kao civilizacijski korektiv koji će ispraviti četiri stoljeća zastranjenja. Valja reći da se usprkos otvorenom favoriziranju „kršćanskog“ stanovništva, u okviru kojeg je muslimanski faktor smatran neprijateljskim, ipak i u toj fazi naglašava kako Austrougarska je ona pravna država te da ne želi jedan jaram (turski) nad kršćanima zamijeniti drugim nad muslimanima:
Robusni antimuslimanski tonovi početkom osamdesetih godina bivaju sve rjeđi. Istina, paradigma civiliziranja ostaje temeljna linija austrijske kulturne politike, a i dalje se mjestimično javlja narativ o četiri stoljeća mračnog doba, ali militantna kolonijalistička retorika biva sve blaža i blaža. Ocjena mađarskog historičara i poslanika k.u.k. vlade Adolfa Strausza[3] nekoliko godina kasnije može se tumačiti i kao samokritika: „No, upravo užurbana vanjska promjena, silovit napredak iziskuje najozbiljnije prosuđivanje. Je li napredak samo izvanjski, ili je uistinu ušao u unutarnji život naroda? Je li istinski i prirodan ili samo šarolik cvijetni prah koji može odnijeti povjetarac kao da nikad nije ni postojao?“[4] Jer, da se dopre do unutarnjeg života „ljudi“, mišljenja je Strausz, nije dovoljno obznanjivati propise; to nije dovoljno da se „narod, koji je tavorio u duhovnom mraku izvede na put civilizacije i napretka““[5]. Štaviše, metoda vladavine se mora prilagoditi datostima: „Ne smijemo vladati po stranim obrascima tamo gdje je protiv svega stranog usmjerena neizreciva mržnja.“ Strausz preporučuje metodu korak-po korak, čak i taktičko orijentaliziranje austrijske politike, kako bi se postigao dugoročni cilj unutarnjeg osvajanja: „Ne okcident već orijent mora vladi biti podloga za vodeći princip. Jer, radi se o tome da se orijent poveže s civilizacijom… Ako se vlada bude vodila orijentalnim duhom, onda se ona neće smatrati stranom već nacionalnom.“[6]. Strausz se, rekli bismo danas, oslanja na sistem „soft power“, koji će se odraziti u kulturnopolitičko praksi Kállayevog razdoblja: u izgradnji unutarnje infrastrukture pa čak i pospješivanju „kulturne emancipacije“ svih četiriju etnoreligijskih grupa, dakako sve do određene granice koja bi predstavljala opasnost po interese austrougarske vlade. U svakom slučaju, dvadesetak godina kasnije, sam će Benjamin Kállay dotadašjnji period austrougarske vladavine označiti kao uspjeh te damantirati ranije citirane teze Schweiger-Lerchfelda:
„Vozovi jure, nove ulice sijeku uzvisine planina, kršćanski arhitekti studiraju daleko na istoku uzore koji su po ukusu pravovjernih, zvona se oglašavaju s katoličkih i pravoslavnh crkava, a nije zanijemio ezan muhamedanaca. Sve je to poput neke čarobne mješavne istoka i zapada. Zbog toga nam ova zemlja više nije posve strana.“[7]
Da bi se postigao ovaj cilj, stoji dalje u knjizi, mogle su se odabrati dvije metode: „Ili da napravimo tabula rasa i iskorijenimo sve što bi moglo smetati razvoju našeg usjeva ili da uznastojimo ove ideje sprijateljiti s drvećima koja su već rasla na tom tlu, da štedimo postojeće elemente, i ne odaberemo onu prvu mogućnost.“ Autor ide tako daleko da dovodi u pitanje samu zapadnu percepciju Orijenta i Bosne reflektiraući osnovne uvjete onoga što danas u kulturologiji zovemo othering: „Ionako su ideje zapada već bile toliko ovladale nama da smo orijent posmtrali isključivo kroz naočale zapadnjačkih teorija, a kad skinemo te naočale, slobodnih očiju nismo mogli dobro vidjeti prepuštajući se ocjeni da orijent ima pravo.“[8] Između ova dva ekstrema – kolonističkog nametanja vlastitih normi i vrijednosti na jednoj i vlastite orijentalizacije – autor se zalaže za srednji put koji vodi preko „razumijevanja“ i „spoznaje“ Drugog, postepenog zbližavanja, sve do trenutka u kojem staro i novo, orijent i okcident zažive jedno pored drugog, ulazeći u neku vrstu simbioze. Iz današnjeg ugla, a sagledano u tom historijskom kontekstu, mogli bismo govoriti o nekoj vrsti modernog ili liberalnog imperijalizma.
3. Rasprave o karakteru austrogarske vladavine u Bosni i Hercegovini će još potrajati i proizvoditi različite interpretacije, no ono što je sigurno jeste da je Dunavska monarhija imala svoj izgrađen sistem vrijednosti i svoju misiju, koje je nastojala realizirati u Bosni i Hercegovini, te je nepobitna činjenica da je ova zemlja, mjereno tim sistemom vrijednosti, uistinu napredovala u tom 40-godišnjem periodu svoje historije. Razvio se kulturni život, tehnološki i privredni uspon je bio očigledan, obrazovni sistem moderniziran, čak je BiH i napravila određene iskorake prema kakvoj-takvoj demokratiji.
No, otkud Schmidtu namisao da sebe usporedi s habsburškim vlastima? Mogli bismo uistinu reći da institucija OHR na prvi pogled ima obilježja apsolutizma. Sam Daytonski ustav, koji je manje-više, diktirala međunarodna zajednica, ima (post)imperijalne crte, a bonske ovlasti zasigurno predstavljaju mehanizam koji potiče iz kolonijalnog evropskog nasljeđa.
Ipak, pogledajmo malo detaljinije njegovu izjavu iz intervjua Večernjem listu 08.10. 2022.
„Ja sam racionalni Nijemac. Prvo, treba nam biti jasno da nećemo stvoriti raj u BiH. Drugo, Hrvati nisu totalno potisnuti. Treće, i Bošnjaci ovdje žive i trebaju živjeti. Ja bih se radovao da svi oni koji vide neke prednosti ili mane o tome razgovaraju. U ovoj zemlji jednostavno se mnogo priča okolo, a malo se donose odluke. To vam mogu reći iz svog iskustva ovdje. Car Franjo Josip koji je vladao ovdje jednom je rekao: ‘Bio sam dobar vladar ako su svi moji narodi podjednako nezadovoljni’.”
Prvo, Schmidt sebi „kao Nijemcu“ pripisuje racionalnost, očito u odnosu na, u njegovim očima, iracionalni karakter zemlje u kojoj je preuzeo dužnost. On time zaziva najcrnje balkanističke i orijentalističke stereotipe koje najprije možemo usporediti s prvom, militantnom fazom austrougarske vladavine, dakle s tvrdim kolonijalizmom. U to se uklapa i njegova napomena da „Hrvati nisu totalno potisnuti“, što zapanjuće podsjeća na izjave Generala Filipovića o oslobađanju kršćana od „turskog jarma“, te koncesivni karakter onog dijela izjave u kojoj se, eto, i Bošnjacima dopušta da „ovdje žive“.
Sad dolazimo do toga, kao što se vidi u nastavku izjave, da Schmidt uzornim smatra tobožnju habsburšku tehniku vladanja prema kojoj nijedan narod neće biti potpuno zadovoljan. Iz svega toga bi se mogao izvući sljedeći zaključak: cilj zapravo nije približavanje BiH evropskim standardima nego „spašavanje kršćana“ (Hrvata) od bošnjačke dominacije metodama imperijalne vladavine, što se uistinu podudara s gore opisanom prvo, kratkom fazom austrougarskog perioda.
I tu prestaje svaka sličnost. Schmidt, kao predstavnik Zapada iza sebe zapravo nema pravu imperiju, koja bi imala zacrtanu civilizacijsku misiju. Za razliku od Austro-Ugarske, kako god je danas ocjenjivali, Zapad tu misiju (više) nema, vjerovatno zato što je sam prestao vjerovati u univerzalnost svojih vlastitih vrijednosti. A vjerovao je u njih, barem parcijalno, još nakon Drugog svjetskog rata, kada su SAD, namećući vlastite standarde, raširile demokratiju u totalitarnim i okupacijskim režimima poharanoj zapadnoj Evropi, naročito u Zapadnoj Njemačkoj. Danas pak svako nastojanje ka demokratskoj izgradnji Bosne i Hercegovine, koje, napomenimo i to, za razliku od Njemačke nakon 1945. želi većina građana BiH, nailazi na otpor ne iznutra, nego izvana. Zapad danas sprječava jednu zemlju u srcu Evrope da primijeni njegove vlastite civlizacijske standarde. Zbog toga ni SAD ni EU danas u BiH ne djeluju kao liberalna imperija, kakva je u svojim povijesnim okvirima i u svojoj zadnjoj fazi bila Austro-Ugarska, one zapravo ne djeluju kao imperija uopće, već najprije kao neuvjerljiva karikatura nekog kolonijalističkog režima iz 19. stoljeća, a Christian Schmidt se svojim ponašanjem upisuje u samo središte te karikature. Franjo Josip, šta god danas mislili o njemu, poveo nas je u 20. stoljeće, a njegov samozvani i daleki nasljednik nas u ime Zapada vuče natrag u 19. vijek.
[1] Amand Freih.von Schweiger-Lerchenfeld: Bosnien, das Land und seine Bewohner. Geschichtlich, geographisch, ethnographisch un social-politisch. Wien: L.C. Zamarski 1878. S. 91ff.
[2] Schweiger-Lerchenfeld (1878), S. 145.
[3] Attila Paládi-Kovács: István Györffy – der ungarische Forscher in der Dobrudscha und in Kleinasien. In: Grenzüberschreitungen. Traditionen und Identitäten in Südosteuropa. Festschrift für Gabriella Schubert. Herausgegegebn von Wolfgang Dahmen, Petra Himstedt-Vaid und Gerhard Ressel. Wiesbaden: Harrasowitz Verlag, S. 439-446, hier S. 439.
[4] Adolf Strausz: Bosnien. Land und Leute. Historisch-ethnographisch-geographische Schilderung.Wien: Carl Gerold´s Sohn 1884, S. iv.
[5] Ibidem, S. v.
[6] Ibidem, S. v-vi.
[7] Die Lage der Mohammedaner in Bosnien. Von einem Ungarn. Zweite unveränderte Auflage Wien: Adolf Holzhausen 1900, S.5.
[8] Ibidem, S.6.
