Ovom je presudom potvrđeno da HDZ-ov koncept legitimnog predstavljanja nije ništa drugo doli prevara i diskriminacija. Ako je nešto „omča oko članka na nozi Hrvatima u BiH”, to nije ova presuda, nego HDZ BiH.
Piše: Vesna Rajnović
Pravni sustav počiva na pretpostavci legitimiteta pravosudnih tijela te visokoj stručnosti sudaca koji vode postupak i izriču presudu. Dok predmet nije zaključen pravomoćnom presudom, imamo pravo nagađati o njegovom mogućem tijeku i rješenju. Kad je presuda jednom donesena i na nju više nije moguće uložiti nikakvu žalbu, moramo ju prihvatiti čak i onda kad nam ne ide u korist ili nam se čini da je mogla, pa i trebala, biti drugačija. Ukoliko ne bismo postupali na taj način, pravni sustav bi izgubio svoj smisao i preostalo bi da sami presuđujemo o nevinosti ili krivnji vođeni tek intuicijom, osjećajima ili vlastitim interesima.
Pomalo čudi da predsjednik Zoran Milanović to ne zna iako je diplomirani pravnik. Čini mu se da ima pravo dovoditi u pitanje sudske presude i to međunarodnih sudova, koji su zasigurno najmanje pristrani u odlučivanju. Tako si je uzeo za pravo komentirati i pritom izraziti neslaganje s presudom Europskog suda za ljudska prava.
Riječ je o međunarodnom sudu koji već 64 godine djeluje u Strasbourgu odlučujući godišnje o više od 50 hiljada zahtjeva koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava. Budući da su njegove presude obvezujuće za svih 47 država koje su ratificirale Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, one moraju postupati prema presudama i onda kad to zahtijeva promjenu državnog zakonodavstva i/ili administrativne prakse. Ovlast i zadatak ovog Suda je da to osigura.
Taj sud je krajem augusta donio presudu u predmetu „Slaven Kovačević protiv BiH”. Kovačević je, naime, tužio državu da mu kao Bosancu i Hercegovcu ne omogućuje da odlučuje o izboru člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, kao niti to da se delegira u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Prema Izbornom zakonu se, naime, član državnog Predsjedništva iz reda srpskog naroda bira iz entiteta Republika Srpska, a članovi iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda iz Federacije BiH te pravo da se kandidiraju imaju samo pripadnici tzv. konstitutivnih naroda, a ne i ostali.
Sud je utvrdio da je država zaista prekršila Kovačevićevo biračko pravo tj. da glasanje na izborima mora biti utemeljeno na političkom, a ne etničkom kriteriju. Konstitutivni narodi ne smiju imati privilegiran položaj u odnosu na ostale građane, a Bosna i Hercegovina treba biti jedna izborna jedinica. To znači da svi građani moraju moći glasati za kandidata za člana Predsjedništva neovisno o tome kojem narodu on pripada i u kojem entitetu živi. Delegati u Domu naroda Parlamentarne skupštine trebaju se birati među pripadnicima naroda s teritorije cijele države, a ne samo nekog njenog dijela.
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović presudu je komentirao riječima: „Odluka Europskog suda za ljudska prava je još jedna u nizu luđačkih presuda tog suda”, te dodao: „Dakle, ti ljudi tamo su luđaci, s opasnom političkom agendom”. Kad predsjednik zemlje članice Vijeća Europe, te najstarije europske organizacije osnovane još davne 1949. s idejom zaštite ljudskih prava i sloboda koje mogu biti ugrožene od strane države, zemlje koja je još 1997. ratificirala Konvenciju kao dokument na temelju kojeg ovo ugledno sudbeno vijeće donosi presude, njegove suce naziva „luđacima s opasnom političkom agendom”, to svakoj razumnoj osobi mnogo više svjedoči o naravi predsjednika, nego o karakteru Suda.
Zatim je utvrdio kako Sud djeluje pod političkim pritiskom „raznih nadničara i međunarodnih zajedničara” te da im je „ambicija da se BiH unitarizira i da, pod krinkom jedinstva i balansa duša u svemiru, budemo svi građani. To, ljudi, neće moći, zbog toga se ratovalo”, dodao je nadovezujući se na slične komentare Radovana Viškovića i Nenada Nešića. Kako je u ovom predmetu podnositelj zahtjeva bio Slaven Kovačević, suradnik člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željka Komšića, to je Milanoviću bio dovoljan dokaz protuhrvatskog djelovanja i „omča barem oko članka na nozi Hrvatima u BiH”.
Što je toliko zasmetalo hrvatskom predsjedniku da je smatrao potrebnim komentirati presudu ovako ostrašćeno i sasvim neprimjereno funkciji koju obnaša? Što je, zapravo, sporno u ideji jedinstvene države koja nije tek skup etničkih zajednica, u želji da BiH funkcionira kao svaka druga europska država umjesto kao savez zavađenih plemena? Legalna je i legitimna težnja za životom u državi slobodnih i odgovornih građana, a ne tek pripadnika pojedinih etniciteta i/ili konfesija. Ovom presudom Europski sud za ljudska prava proglasio je ništavnim i diskriminirajućim sve ono oko čega se Dragan Čović i HDZ BiH, uz pomoć hrvatskog predsjednika i premijera, već dugo trude ne bi li sebi osigurali neometenu vlast i gotovo neograničenu moć pri odlučivanju o svim važnim državnim pitanjima.
Pritom je posebno problematično uplitanje vrha hrvatske politike u unutrašnje stvari druge, samostalne i neovisne države, a Zoran Milanović i Andrej Plenković svoj trud po tom pitanju ne kriju. Pokušavaju ga prikazati kao borbu za vitalni interes „ugroženog” hrvatskog naroda govoreći zajedno s HNS-om kako se BiH pretvara u bošnjačku državu u kojoj se Hrvatima nameću politički predstavnici. Time, dakako, aludiraju na izbor Željka Komšića smatrajući da je samo izbor Dragana Čovića legitiman. Zapravo je riječ o podrivanju istinske demokracije i prava bosanskohercegovačkih Hrvata da biraju između svih kandidata uključujući ne samo Željka Komšića, već i bošnjačke, srpske ili bilo koje druge kandidate.
Temeljna je greška misliti da bosanskohercegovački Hrvati nemaju nikakve političke interese mimo nacionalnih, a upravo se na tome temelji pogrešna teza kako takav interes može obraniti samo HDZ. Zapravo, uopće nije nužno, iako ih se sustavno nastoji u to uvjeriti, da njihove interese (kao i interese svih ostalih građana) zastupa i brani kandidat koji je Hrvat. Sasvim je moguće da bi ih dobro, ako ne i bolje, zastupao kandidat koji nije Hrvat, ali je zato sposoban, razborit i častan. HDZ BiH svoju vlast temelji na obmani i zastrašivanju te uvjeravanju bosanskohercegovačkih Hrvata da je samo HDZ autentičan i pouzdan branitelj njihovog nacionalnog interesa. Ta prevara bosanskohercegovačkim Hrvatima jednom mora postati jasna.
Bilo bi pogrešno pomisliti da je Milanovićev i Plenkovićev trud primjeren budući da je njihova dužnost brinuti o hrvatskoj dijaspori tj. iseljeništvu. Bosanskohercegovački Hrvati nisu nikakva dijaspora, nego autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. Kad je Visoki predstavnik Christian Schmidt u izbornoj noći intervenirao u bosanskohercegovački Izborni zakon, premijer Plenković se otvoreno pohvalio svojim utjecajem na njega i donošenje ove odluke. Pa i sada je, u reakciji na presudu Europskog suda za ljudska prava, objasnio kako se protivi politici nametanja drugih predstavnika hrvatskom narodu.
Ovom je presudom potvrđeno da HDZ-ov koncept legitimnog predstavljanja nije ništa drugo doli prevara i diskriminacija. Ako je nešto „omča oko članka na nozi Hrvatima u BiH”, to nije ova presuda, nego HDZ BiH. Iako je i ranije bilo sličnih presuda, poput one u predmetu „Sejdić i Finci protiv BiH”, i iako te presude do danas nisu zaživjele pa, temeljem toga, Čović naglašava kako neće niti ova, sad je od presudne važnosti po opstanak BiH ujediniti sve građanske snage da se isprave prethodni propusti i osigura provedba ove presude.
Baviti se bilo čim drugim u ovom trenutku predstavlja veleizdaju Bosne i Hercegovine i svih njenih građana.
