Je li racionalno opravdano vjerovati da bi, ukoliko bi se prijetnje Milorada Dodika počele ostvarivati, Europa intervenirala i zaustavila ga? To je čovjek koji je prije samo nekoliko dana prostački opsovao žrtve najvećeg stratišta Europe nakon Drugog svjetskog rata, bez imalo ljudskosti, sućuti ili kajanja. Vjerovati u pomoć briselskih činovnika, danas znači patiti od ozbiljnih poteškoća s pamćenjem te ukazuje na nedostatak sposobnosti valjanog zaključivanja.
Piše: Vesna Rajnović
Sljedeći se tjedan navršava punih 28 godina od najveće sramote i najgoreg poraza ljudskosti. U samo devet dana tog paklenog jula srpski zločinci, udruženi pod komandom bezvrijednog nečovjeka Ratka Mladića, ubojstvom 8372 ljudi pokušali su realizirati pomno osmišljen plan istrebljenja nesrpskog stanovništva, ponajviše Bošnjaka. Bestijalnost u besmislu tog monstruoznog pothvata očituje se u tome da su to učinili radi ostvarenja groteskne i karikaturalne tvorevine tzv. „Velike Srbije”. Ideja je bila da Bosne i Bosanaca više ne bude. Njihovim nestankom trebala je odumrijeti i kultura suživota, koja nije bila tek privid i tlapnja, već istinski temelj autohtone kulture koja se na prostoru Bosne i Hercegovine oblikovala tijekom stoljeća života na razmeđi istoka i zapada stoljetnim miješanjem naroda, jezika, vjera i običaja. U svom mentalnom poremećaju i moralnoj propasti zločinci su vjerovali da tlo i apstrakcija poput genocidne tvorevine „Velike Srbije” vrijede više od ljudskih života.
Ti su dani označili poraz i konačan kraj optimizma kojeg su Europljani brižljivo gajili punih 50 godina naivno vjerujući da je čovječanstvo naučilo lekciju i da se, nakon holokausta, genocid više ne može ponoviti, bar ne u Europi. A ponovio se. Bilo je dovoljno samo devet dana u kojima je postalo jasno da ljudi nikad ništa ne nauče te da je zlo neuništivo i posebno opasno kad je združeno sa sebičnom nezainteresiranošću. Od 11. do 19. jula 1995. ponovila se najgora bestijalnost u samom srcu Europe ne radi zaborava, već unatoč živom sjećanju na holokaust. Nikad više, govorili su plačući nad stratištima nacističkih zločina iz Drugog svjetskog rata. A onda gledali kako se ponavlja točno pedeset godina nakon pokolja šest milijuna Židova, Roma, Poljaka, homoseksualaca, psihičkih bolesnika, ratnih zarobljenika, disidenata, političkih protivnika i drugih, među kojima i milijun i 500 hiljada djece. Zašto su dopustili Srebrenicu? Pitanje je to na koje nije odgovoreno punih 28 godina.
Nijemo i nezainteresirano Europa je gledala divljanje srpskih zločinaca ruku onemoćalih od klanja, na isti način kao da iz svečane lože promatra uvjerljivo uprizorenje kakve antičke tragedije. Poneki gledatelj se uznemirio, možda i zaplakao uslijed uživljenosti u tragičnu radnju, ali već trenutak kasnije uznemirenost je nadvladana sviješću o tome da se tragedija ipak ne događa njima, gledateljima i da su im, od stradanja tamo nekih Balkanaca koji se međusobno kolju u građanskom ratu, mnogo važniji vlastiti problemi.
Ostaje pitanje imamo li pravo reći kako je od genocida u Srebrenici „prošlo” 28 godina? Da bismo nešto mogli nazvati prošlim, nužan je preduvjet da to pripada minulom vremenu, onome što je nekad bilo, a više nije. Ali ideja „Velike Srbije”, koja je u međuvremenu mijenjala samo ime, ali ne i sadržaj, pa se kasnije nazvala „Srpskim svetom” i „Otvorenim Balkanom”, i dalje je živa. Ta ideja svih 28 godina čeka na povoljan trenutak u kojem bi se mogla realizirati nastavljajući tamo gdje je stala 1995.. O tome svjedoče nebrojeni murali, transparenti i ostali izrazi divljenja osuđenoj hulji Ratku Mladiću, povici „Nož, žica, Srebrenica”, kao i kontinuirano negiranje genocida od strane najviše pozicioniranih političara genocidom uspostavljene Republike Srpske te uporni eufemizmi u izjavama predsjednika i premijerke Republike Srbije.
A što je s Europom? Zabavljena sobom i vlastitom energetskom krizom, vjerojatno niti ne registrira postojanje ratne opasnosti koja u Bosni i Hercegovini svih 28 godina kontinuirano tinja izazivajući tjeskobu i strah te onemogućujući normalan život. Je li racionalno opravdano vjerovati da bi, ukoliko bi se prijetnje Milorada Dodika počele ostvarivati, Europa intervenirala i zaustavila ga? To je čovjek koji je prije samo nekoliko dana prostački opsovao žrtve najvećeg stratišta Europe nakon Drugog svjetskog rata, bez imalo ljudskosti, sućuti ili kajanja. Vjerovati u pomoć briselskih činovnika, danas znači patiti od ozbiljnih poteškoća s pamćenjem te ukazuje na nedostatak sposobnosti valjanog zaključivanja.
I dok se Europa zajedno s SAD-om zabavlja igrajući geopolitičke igrice, Bošnjaci traže i pokapaju kosti svojih najmilijih u strahu da će i njihove kosti jednog dana tražiti njihova djeca. Ako prežive.
