Foto: DPA
Nakon svoga nastupa u ured 2021. predsjednik SAD, Biden, krenuo je da svojoj zemlji vrati globalnu vodeću ulogu koje se njegov prethodnik, Donald Trump, većim dijelom odrekao. Nastojao je da NATO ponovo etablira kao prominentnu veličinu u globalnim odnosima moći, što je bilo znatno olakšano protupravnom invazijom Rusije u Ukrajini. On je ojačao pod Trumpom pokidane odnose sa saveznicima u Aziji i Evropi, pri čemu su njegova nastojanja u različitim dijelovima svijeta bila različitog intenziteta. Međutim u jednom regionu on je u velikoj mjeri zadržao kurs svoga prethodnika: na Bliskom istoku.
Od početka svog mandata Biden nije mnogo uradio da bi se politički na Bliskom istoku udaljio od Trumpa. On uopšte nije žurio da oživi atomski ugovor s Iranom, sve dok u Teheranu nije na vlast došla još beskompromisnija vlada i dok nije postalo još manje vjerovatno da će se dogovoru udahnuti novi život iako je on funkcionisao dok ga Trump nije otkazao. Trenutno Biden krši i svoje predizborno obećanje da će izolovati Saudijsku Arabiju i nasuprot tomu pojačava prodaju oružja kraljevstvu.
Ispostavilo se da je Bidenova najveća greška do sada njegov pokušaj da ignoriše Palestince
U međuvremenu se pokazalo da je Bidenova do sada najveća greška to da je pokušao da zaobiđe Palestince i da je svoju energiju umjesto toga investirao prije svega u posredovanje dogovora između Saudijske Arabije i Izraela. Takav dogovor Palestincima oduzeo bi poslednje sredstvo pritiska i bio prevara: regionalni mir za Izrael u zamjenu za slobodu Palestinaca.
Da li je Bidenovo ignorisanje Palestinaca igralo neku ulogu za Hamas kada je zaključio da 7. oktobra krvavim i kriminalnim napadom udari na Izrael i – ako jeste – u čemu se mogla sastojati ova uloga – nemoguće je ustanoviti. Bidenovo djelovanje nakon ovoga užasnog dana dovelo je SAD u tešku poziciju i ne pomaže puno Izraelu.
Bidenova administracija obećala je da će Izrael podržavati sve dok zemlja bude htjela voditi rat protiv područja Gaze
Bidenova administracija obećala je da će Izrael podržavati sve dok zemlja bude htjela voditi rat protiv područja Gaze i da ovu podršku neće uslovljavati ratnom metodom iako je govornik izraelske armije admiral flote, Daniel Hagari, ovu metodu ovako opisao: „Fokus leži na razaranju, a ne na preciznosti.“ Vlada SAD ponovljeno je izjavila da Izrael djeluje u skladu sa „zakonima rata“ i kada bombarduje civilne ciljeve, utvrđene „sigurne zone“, medicinsku infrastrukturu i objekte UN-a te – kako je sam ministar vanjskih poslova, Antony Blinken, nužno morao priznati – ubija „daleko previše“ palestinskih civila u Gazi.
Nakon što se Biden odlučio na zagrljaj s izraelskom vladom koju je on sam jednom označio kao najdesniju vladu izraelske istorije, za njega je politički nemoguće da odstupi od ovoga stava. Njegovi politički protivnici u Republikanskoj partiji samo čekaju na to da se njegova odlučnost da drži obećenje Izraelu poljulja.
Bidenova politika oko Izraela i Gaze ne donosi ni njemu samom pozitivne političke bodove. S njegovom podrškom i rezultatima u najvećem broju anketa od 7. oktobra ide nadole. Tako gledano u njegovoj situaciji on ne može ništa dobiti. Pritom je on na početku još imao alternativu.
Napad 7. oktobra izazvao je, naravno, izuzetan talas simpatija za Izrael i ogromno ogorčenje na Hamas. Odgovarajuće široka bila je podrška za prvu reakciju Izraela. Međutim kad se razaranje u Gazi proširilo i broj žrtava rapidno porastao povećavali su se glasovi koji su tražili primirje i diplomatsko rješenje. Međutim Biden jedva da je imao manevarskog prostora i mogao je samo pokušati da omogući više humanitarnih transporta za Gazu ,iako je to bilo izuzetno otežano izraelskim napadima.
Jednu od sve važniju uloga u procesu dogovaranja između SAD i Izraela igralo je pregovaranje o puštanju talaca koje je uzeo Hamas. Za razmjenu izraelskih talaca za Palestince koji su u izraelskim zatvorima, dogovoren je prekid vatre. Ovaj trenutak mogao je Biden iskoristiti za pokušaj da izvrši jači pritisak na Izrael da zauzme suzdržaniji kurs, omogući duži prekid vatre i potrudi se za diplomatsko rješenje. To je mogla biti šansa da se svi važni akteri na Bliskom istoku, uključujući Palestince, okupe na samit za jednim stolom i pokušaju se dogovoriti za okvire za dalje postupke.
Umjesto toga Biden je poslao američke vojne snage u region da bi zastrašivanjem spriječio miješanje Irana, sa čim se ni u jednom momentu nije ozbiljno računalo. Da bi izvršio pritisak na Izrael da omogući duži prekid vatre, morao je prijetiti time da će obustaviti ove i sve druge mjere pomoći koje idu preko godišnjeg američkog paketa pomoći za Izrael. Međutim pošto je on išao dalje a nije razmišljao o sveobuhvatnim implikacijama svojih zaključaka, propale su moguće alternativne opcije. Ako bi on povukao američke trupe i obustavio dosatnu pomoć, postao bi izdajica Izraela. Time bi dolio vodu na mlinove svojih političkih protivnika i reskirao da se njegove proizraelske pristalice podignu protiv njega.
Izrael je Bidenove apele odbio vrlo direktno i potpuno javno
Zato je Biden ostao kod svoje neograničene podrške za izraelske napade kada su obnovljeni. Njegovi hitni apeli da bi Izrael trebao uraditi više na sprečavanju civilnih žrtava, djelovali su na posmatrače u svim političkim grupacijama bez sadržine i snage. Izrael je njegove apele odbio vrlo direktno i potpuno javno.
Situacija je dodatno zakomplikovana time da su se drugi akteri pojačano umiješali. Nakon što je libanska milicija, Hezbollah, u početku bila suzdržana kad je riječ o pomoći Hamasu u formi raketnih napada protiv Izraela, u međuvremenu dolazi do sve češćih međusobnih granatiranja između Hezbollaha i Izraela.
U Jemenu Huti pobunjenici napadaju trgovačke brodove u Crvenom moru i ispaljuju stalno dalekometne rakete na Izrael. SAD nastoje da svoje saveznike povežu u koaliciju kojoj se pretežno priključuju evropske zemlje koje trebaju odvratiti Huti pobunjenike od daljih napada. Da li se to može ostvariti samo time što će ove zemlje pokazati prisutnost na licu mjesta, izgleda neizvjesno i ne puno vjerovatno. Pošto su, kako Hizbolah tako i Huti, povezani s Iranom, znatno raste potencijal za veći konflikt u regionu.
U međuvremenu se žale Bidenovi vlastiti saradnici u vladi
Uprkos svemu Biden uporno održava svoju podršku postupcima izraelskog premijera, Netanjahua, u Gazi, iako je Netanjahu u vlastitoj zemlji oštro kritikovan. U međuvremenu se žale – što je prava prava novina – Bidenovi vlastiti saradnici u vladi: Neki od njih bdiju pred Bijelom kućom i traže od predsjednika da zahtijeva primirje od Izraela. Već prije toga zaposleni u ministarstvu vanjskih poslova i ministarstvu domovinske zaštite žalili su se na Bidenovu politiku.
SAD tradicionalno i s pravom važe kao saveznik Izraela i zato nisu pogodni za posredničku ulogu ako se radi o tome da se postigne saaglasnost s Palestincima. Na drugu stranu oni su dosada tendirali tome da u nestabilnim vremenima djeluju umirujuće na Izrael da ne bi slijedio svoje najgore impulse. Biden se oprostio od ove filozofije. Umjesto toga on je Izrael osnažio da odgovori 7. oktobra s masivnom reakcijom. Kad mu je bilo jasno da mora odstupiti od ovoga stava, bilo je kasno za to.
I dalje postoji mogućnost da SAD preuzmu pozitivnu ulogu. Ostatak svijeta u međuvremenu je shvatio da Izrael mora okončati svoje operacije. Biden može u Izraelu podržati one koji žele povratak talaca i diplomatsko rješenje – i to rješenje u kome će Hamas neograničeno biti pozvan na odgovornost.
Postoji diplomatski put koji obećava: povezivanje kompletne međunarodne zajednice u politički proces koji okončava vladavinu Izraela nad Palestincima, a Izraelu donosi sigurnost koju on u svojoj 75-godišnjoj istoriji nikada nije imao. Biden podiže političku cijenu ovoga i doprinosi tome da je potrebno još više hrabrosti za nastavak ovog diplomatskog puta. Njegov samoproklamovani cionizam sprečava mu pogled na to šta je najbolje za Izrael, Palestinu, SAD i ostatak svijeta. Neko bi ga morao pokrenuti da uzme drugi kurs ili da odstupi i oslobodi put za sposobnijeg vođu koji bi preuzeo ovu krvavu situaciju.
Mitchell Plitnick je koautor knjige Except for Palestine: The Limits of Progressive Politics, predsjednik nevladine organizacije ReThinking Foreign Policy, nekadašnji zamjenik predsjednika zaklade Middle East Peace, nekadašnji direktor biroa B’Tselem u SAD i nekadašnji zamjenik direktora Jewish Voice for Peace.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
