U svom nedavnom govoru o problemu manjka radne snage i nekontroliranom dovođenju stranih radnika u Republiku Hrvatsku, predsjednik Zoran Milanović, nažalost, ponovno nije uspio nadići diskurs ohole nadmenosti, povremeno prisutan i u njegovim ranijim obraćanjima. Kad govori o skupini ljudi koju doživljava inferiornom, nije mu mrsko održati higijeničarsku lekciju o sapunu, parfemu i tuširanju.
Nemoguće je zaboraviti rečenicu kojom je, gostujući u centralnom Dnevniku HTV-a u decembru 2020., na opće zaprepaštenje svih pristojnih birača u domovini, uvrijedio građane Bosne i Hercegovine bahato im poručujući da je „građanska država daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”. Pa iako je, u vrlo blagonaklonoj interpretaciji, ovu izjavu moguće razumjeti kao ukazivanje na postupnost dugotrajnog procesa stvaranja države utemeljene na principu jednakopravnosti svih građana neovisno o njihovom vjerskom ili etničkom identitetu, posve je neprimjeren izbor riječi kojima je to pokušao dočarati. Ne priliči razumnoj osobi odnositi se nadmeno i paternalistički prema bilo kojem čovjeku, a ponajmanje bi to priličilo predsjedniku jedne demokratske države u situaciji kad se obraća građanima druge države. Zato je negodovanje Bosanaca i Hercegovaca bilo opravdano i, zapravo, očekivano. Kamo sreće da je Milanović štogod naučio iz diplomatskog incidenta koji je izazvao, no nije.
Vidljivo je to, primjerice, u vrlo bešćutnoj rečenici: „Dobili su odštetu, što im još treba?”, koju je izrekao u decembru 2021. kao komentar na račun preživjelih članova obitelji Zec, a o tome svjedoči i njegova nedavna izjava od prije 2 tjedna, kad se vrlo nezgrapno odlučio upustiti u objašnjavanje kulturoloških barijera između Azijaca i Europljana. Okomio se na strane radnike, kojih je u Hrvatskoj iz dana u dan sve više (samo tijekom prvih šest mjeseci ove godine strancima je izdano više od 112 hiljada dozvola za boravak i rad), a mahom dolaze iz Nepala, Indije i Filipina, Bangladeša i Uzbekistana.
Obraćanje je počeo sasvim opravdanom kritikom naših građana koji su, unatoč visokoj stopi nezaposlenosti, skloni odbijati poslove koje smatraju neuglednima i/ili premalo plaćenima. „Naša djeca ili naši unuci nisu nikakva viša bića koja ne mogu i ne trebaju raditi poslove za koje se uvoze ljudi iz inozemstva. Nemam problema ni s njihovom vjerom ni bojom kože, ali to je druga kultura”, rekao je i dodao: „Bitno drukčija kultura od one kulture s kojom su Hrvati, pa i Srbi, Muslimani i Slovenci odlazili u Njemačku prije sedamdeset godina, obukli se, istuširali, izašli na ulicu, naučili jezik i izgledali kao Nijemci. To se ovdje neće dogoditi”.
I tako smo ponovno došli do tuširanja, sapuna i parfema. Što je točno predsjednik Milanović izrekao ovom rasističkom opaskom osim da, unatoč prethodnoj ogradi, čini se ipak ima problem s bojom kože? Ukoliko useljenici iz azijskih zemalja nauče hrvatski jezik, kao što mnogi među njima već jesu, koja još razlika preostaje? Budući da Nepalci, Indijci i ostali imigranti u pravilu nose odjeću europskog stila, a ne svoju tradicionalnu (Zar bi bio problem i da nose?), jedino što ih vizualno razlikuje od većine domorodaca nešto je tamnija boja kože. Ako nam ona smeta, onda se ni Romi neće dobro provesti u „zemlji za bijele ljude”, kako je Hrvatsku prije dvije godine nazvao neonacist Juraj Mesić iz Ivanić Grada obraćajući se Indijcu zaposlenom na dostavi hrane: „Alo, idi kući, ovo nije tvoja zemlja, je*eni crnče. Od kuda si? Indija? Idi kući u Indiju! Ovo je naša zemlja, Hrvatska, ovo je Europa, za bijele ljude, ne za crne”. Uz nadu da predsjednik nije samoproglašeni „Ubermensch” kao Juraj Mesić, a vjerujemo da ipak nije, ostaje vidjeti koje bi to bile nepremostive razlike u kulturi koje ugrožavaju hrvatsko društvo.
Milanović objašnjava: „Nema nas 70 milijuna, nego jedva četiri i moramo čuvati svoje, vrlo inteligentno i promišljeno”. Čuvanje „svojeg” bilo bi opravdano kad bi to „naše” netko napadao. Jesu li strani radnici zaista prijetnja domaćim, autohtonim kulturnim vrijednostima? Postoji li ikakav zabilježen pokušaj agresivnog nametanja nekih neprihvatljivih praksi ili nasilnog širenja neke strane kulture na naše društvo?
S druge strane, već letimičan pogled na „kulturne” „vrijednosti” za čije se očuvanje najglasnije zalažu ultrakonzervativni pojedinci i skupine našeg društva, šireći kontinuirani strah i mržnju prema useljenicima, poput jačanja uloge muškarca u već ionako patrijarhalnom društvu, zabrane pobačaja, potpunog zakonskog nadzora nad (primarno ženskom) seksualnošću i reprodukcijom, zabrane medicinski potpomognute oplodnje ili uskrate građanskih prava svim neheteroseksualnim osobama, čini se da baš i ne bi bila velika šteta kad bi te i takve „vrijednosti” bile iskorijenjene. Nije svaka tradicija, samo zato što je opstala dovoljno dugo, vrijedna čuvanja.
Mnogih smo se izjava Zorana Milanovića naslušali u ove četiri i pol godine od kad se, u februaru 2020. kao peti predsjednik Republike Hrvatske, domogao mikrofona dočekavši svojih „pet minuta” u prime timeu TV programa. Rječnikom neusklađenim s protokolom (koji predviđa dostojanstveno, pristojno i razumljivo javno obraćanje osoba iz vrha državne politike) ili, primjerice, dodjelom odlikovanja Zlatanu Miji Jeliću, nekadašnjem zapovjedniku vojne policije HVO-a nadležnom za upravljanje zloglasnim logorom Heliodrom i optuženom za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, Milanović je višekratno i mnogostruko unizio funkciju koju obnaša. Predsjednik, naime, nije samo vrhovni zapovjednik oružanih snaga, nego i čuvar ugleda države. Pa premda su mnoge opaske koje je izrekao na račun premijera Andreja Plenkovića i ministara njegove Vlade bile prijeko potrebna i dobrodošla kritika njihovog rada, način na koji ih je izrekao nije bio prijeko potreban niti dobrodošao. Njihova komunikacija češće nalikuje žestokom obračunu dvojice narcisoidnih vođa zavađenih huliganskih bandi, nego konstruktivnoj raspravi koja vodi unaprijeđenju stanja u državi i boljem životu građana. Časte se uvredama, jedan drugog ismijavaju i odašilju javnosti nerazumljive poruke na razini internih šala, čime su obesmislili vlastiti autoritet nužan za odgovorno obavljanje funkcija koje su im dodijeljene.
Moto Europske Unije „Ujedinjeni u različitosti” upozorava nas da na razlike u kulturama ne gledamo kao na prijetnju očuvanju vlastitog identiteta, već priliku da obogatimo svoj doživljaj svijeta. Moguće je voljeti svoje, bez da istovremeno strahujemo ili omalovažavamo tuđe. Svijet se ubrzano mijenja, a dijalog među kulturama, uz razumijevanje i poštovanje različitosti, postaje uvjet nove i pravednije globalizacije. Hrvatsko se društvo mora aktivno suprotstaviti mržnji, zastrašivanju i nacionalizmu te tako pridonijeti stvaranju boljeg i pravednijeg svijeta. Uloga predsjednika Republike u tom procesu nije mala, o tome bi Zoran Milanović morao razmisliti.