Autoritarni populizam definitivno ulazi u fazu sopstvene unutarnje destrukcije, što će dovesti do velike ekspanzije nasilja, a što je obilježeno pokretanjem velikog broja ratova i razorne propagande te pokušaja međusobnog atraktiranja i povezivanja lidera autoritarnih populističkih režima i autoritarnih populističkih pokreta. Politika autoritarnog populizma, čija vladavina počiva na filozofiji i politici laži, straha, prezira i nerazuma, sklonoj manifestacijama političke moći i surovosti, učinit će današnji svijet daleko od globaliziranog postkonfliktnog društva koje se kreće prema kolektivnom miru i prosperitetu s novom tehnološkom i znanstvenom agendom.
Izostanak trijumfa liberalne demokracije kao odgovora na veliki znanstveni i tehnološki progres i društvenu i političku mobilizaciju čovjeka dovest će do velikih migrantskih pomjeranja stanovništva i sve veće represije i nasilja. Etnički sukobi, građanski ratovi, hibridno i specijalno ratovanje, agresivno ponašanje moćnih autoritarnih režima koji se ne uzdržavaju činiti i najteže zločine protiv čovječnosti bez ikakvih pravnih i političkih posljedica i moralnih ograničenja učinit će Homo sapiensa duboko uznemirenim, zbunjenim, ali i spremnim više nego ikad do sada pružiti otpor tom autoritarnom bezumlju i apsurdnosti.
Historijska netrpeljivost Rusa prema Ukrajincima, Hindusa prema Pakistancima, Jevreja prema Palestincima, Turaka prema Jermenima, sunitskih muslimana prema šijitskim muslimana, kršćana prema muslimanima, američkih protestanata prema katolicima, katolika prema pravoslavnima, hinduizma prema budizmu te pravoslavnih prema svim drugima praćena je fascinacijom njihovih autoritarnih lidera teozofijom, gnosticizmom i eugenikom. U svojoj neograničenoj moći vladanja autoritarni vladari sve su više skloni ezoteričnom povezivanju svoje svjetovne vlasti s duhovnom (sakralnom) mističnom spoznajom boga, što stvara čvrstu simbiozu između vladara i crkve, u kojoj čovjek ostaje trajno podređen i poslušan vladaru i njegovoj moći. U toj svojoj podređenosti i poslušnosti vladaru pod utjecajem permanentne svjetovne i sakralne propagande Homo sapiens postaje sklon da povjeruje da je vladar biće „arijevske rase“ s nadljudskim sposobnostima koje ga čine moćnim izvesti ga iz svih nevolja.
Antiprosvjetiteljska politika, prezir prema znanosti, slobodi javnih medija i vladavini prava, sklonost laganju i mističnoj artikulaciji općeg straha, poništavanje razlika između istine i laži, morala i nemorala predstavljaju samo dio alata autoritarnih režima za političku i kulturnu transformaciju društva, čime se stvara nova paradigma društvene stvarnosti. Autoritarni vladari i režimi bi da mijenjaju svijet činom čiste volje. Zbog toga autoritarna vladavina mora stalno izazivati šokove i strahopoštovanje, mora brzo prelaziti iz jednog oblika u drugi, stvarajući tako nevidljivu destruktivnu energiju koja pokreće društvo u nepredvidljivom pravcu. Tako će razorni agresivni rat protiv druge suverene države biti ništa drugo do samo „specijalna vojna operacija“ s ciljem denacifikacije jednog naroda i njegovog vraćanja na ispravan put, dok će otvoreni genocid nad drugim narodom biti samo pravedna borba protiv terorističke organizacije i terorizma kao prijetnje cijelom čovječanstvu. Urušavanje globalnog ekonomskog i političkog poretka nerazumnom politikom bit će proglašeno za „dan oslobođenja“ čovječanstva, a sve to da bi se prikrila otvorena transplantacija fašističke ideologije u arhitekturu demokratskog društva.
Kako autoritarni populizam funkcionira na velikoj ulozi i moći vođe, autoritarni režimi nose novu dimenziju globalne krize koja je određena psihološkim profilom lidera, što mijenja način komunikacije između autoritarnih režima i ostatka svijeta. Nije teško zamisliti kakva bi današnja politička filozofija svijeta bila bez Putina (1952), Trampa (1946), Xi Jinpinga (1949), Narendra Modija (1950), Recepa Tayyipa Erdogana (1954), Alija Hameneija (1939), Benjamina Netanjahua (1949). Ovi vremešni autoritarni politički lideri koji nose haos u sebi pokazuju sve više znakova netolerancije, surevnjivosti, nesigurnosti i radikalizacije zbog sve težeg razumijevanja procesa koji se dešavaju oko njih, što ih sve evidentnije vodi u gubljenje realnih veze sa stvarnošću. Opsjednuti vladanjem velikim imperijama u stilu velikih imperatora, postaju zarobljenici mesijanizma i sopstvene retorike i žive u historijskim analogijama i metaforama.
Putin vodi borbu protiv navodnih nacista u Ukrajini na čijem čelu je Zelenski, koji je Jevrej i kojeg niko ne možete smjestiti u ravan naciste. Ali Jevreji u Gazi vode nacističku politiku prema Palestincima, ubijajući ih svakodnevnim bombardiranjem, uskraćivanjem vode, hrane i medicinske pomoći, koji ne mogu da pobjegnu iz velikog logora smrti koji je za njih stvorio autoritarni režim Benjamina Netanjahua a da ga još niko nije kvalificirao kao nacistički režim. U tome Putin nalazi legalizaciju za svoju politiku ubijanja, deportacije djece, razaranja gradova i denacifikacije Ukrajine, kao borbu protiv navodnog nacizma koja se suštinski ne može razlikovati od politike nacizma za vrijeme Drugog svjetskog rata koji su Rusi najviše osjetili na svojoj koži. Slično tvrdi i autoritarni režim Netanjahua koji u Palestincima vidi teroriste, kriminalce i ljude koji se ne mogu tretirati kao ljudska bića i koje je poželjno ubiti, kao što je to radio nacistički režim prema Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kako su Rusi i Jevreji bili najveće žrtve nacizma u Drugom svjetskom ratu, nakon 80 godina od počinjenog holokausta autoritarni populizam kroz te najveće žrtve nacizma legalizira rehabilitaciju nacističke politike vodeći psihološku igru „zamijenjenih uloga“ u kojoj žrtve postaju dželati gdje kroz navođenje svojih prijatelja da prihvate njihove laži i propagandu uvode pouzdan test širenja fašizma u društvene strukture na samom početku 21. stoljeća. Otuda najvećim žrtvama nacizma biva dozvoljeno da ponove zločin koji je nad njima izvršen kao samoispunjavajući čin vladavine prava i kolektivne nacionalne inicijacije. Kroz tu morbidnu kolektivnu nacionalnu inicijaciju testira se kako autoritarno društvo može preživjeti, kako će se čovječanstvo odrediti prema iskušenjima koja donosi autoritarna vladavina i koliko je Homo sapiens spreman prihvatiti bol koji doživljava u autoritarnim sistemima.
U ovom velikom društvenom eksperimentu koji provodi autoritarni režim Rusije i Izraela čovjek kao ljudsko biće je stavljen van zaštitnih mjera zakona, gdje gubi svako pravo na brigu i zaštitu od države, dok autoritarni režimi postaju evoluirajuća avangarda čovječanstva, što čini samoispunjavajući čin destruktivnog autoritarnog populizma u 21. stoljeću.
