Foto: publika.co.ba
Buđenje vjere
Kad jednom bude Boga
više neće biti progona logora pokolja
neće biti ratova ni ubijanja
Neće biti jada nepravde nesreće
ni gadnih stvorova više neće biti
Sve će biti lijepo i dobro kad jednom bude Boga
A dok toga nije
ljudi će svoje zamišljati izmišljati dozivati
i na zemlji i sebi i drugima pakao stvarati
Predrag Finci
Prevod na francuski, engleski i turski, Yasna Avesta
L’éveil de la foi
Si un jour Dieu existe
il n’y aura plus de rafles de camps de carnages
de bains de sang ni de guerres
Plus d’injustice de malheur et de misère
d’ignobles créatures, il n’y en aura pas
Tout le monde sera beau et bon, quand un jour Dieu sera
Mais tant qu’il n’est pas
l’homme l’imaginera l’inventera l’invoquera
et fera pour lui et les autres l’enfer sur ce monde d’ici-bas
The Awakening of Faith
When one day God exists:
No more raids, no camps, no carnage,
No more wars, no killings will be.
No misery, no injustice, no woe,
Nor a single vile creature left to show.
Beauty and goodness will reign if God exists one day.
But as long as He isn’t here,
Men will imagine, invent, and summon Him,
Creating, for all, hell on this world.
İnancın Uyanışı
Bir gün Tanrı varsa,
baskınlar, kamplar ve kıyımlar olmayacak,
savaşlar ve öldürmeler son bulacak.
Ne sefalet, ne haksızlık, ne keder kalacak,
ve hiçbir aşağılık yaratık da olmayacak.
Bir gün Tanrı varsa, yalnızca güzellik ve iyilik olacak.
Fakat Kendisi var olana kadar,
insanlar Onu hayal edip icat ederek çağıracak,
hepinize bu dünyada cehennemi yaratacak !
Buđenje vjere
Impresije
I.
Kao i sve dosadašnje pjesme, koje sam uglavnom imala priliku čitati kao dio njegovih filozofskih eseja, i ova pjesma Predraga Fincija naizgled je „obična“ i jednostavna. Ali ona nosi u sebi duboku filozofsku dimenziju, i to, po mom mišljenju, izraženu ironijom.
Odsustvo Boga porodilo je carstvo ljudskog zla i pakla na Zemlji, a sve se to u gornjim stihovima povezuje s vječnim pitanjem o moralu, vjerovanju, o Njegovom i čovjekovom postojanju. Stihovi se odlično uklapaju u ton apokaliptične i refleksivne prirode.
Ako jednog dana bude Boga na ovom svijetu (Zemlju i svijet na zemlji Francuzi označavaju često sa le bas monde, u značenju kontrast s onostranim, ali i niski svijet poroka), više neće biti ni logora smrti, ni klanja, ni ostalih zločina koje čovjek odvajkada čini čovjeku. Ovo nam poručuju stihovi, ali eo ipso napominju da je čovjek uvijek mislio da Bog postoji iako mu se na određen način taj Isti rugao i dopuštao krvoprolića, progone, genocide. Da li je Bog u kojeg je čovjek vjerovao i vjeruje ikad pokazao sućut prema čovjekovoj patnji i zločinima koje trpi od početka svog postojanja? Olako je reći da je sve to iskušenje na koje Bog stavlja čovjeka, kako tvrde vjernici. Pogotovo kada znamo da su se mnogi ratovi i prije vodili, a i sad se vode uime Boga. Makar Bog bio samo isprika za otimanje zemlje, do čega se najlakše, da ne kažemo jedino, može doći progonom i ubistvima drugih, uz što neminovno idu zločini. Bog, međutim, nikad nije zaustavio nijedan rat, nije oduzeo ljudima oružje, naprotiv, dopustio im je da se naoružavaju sve više, sve sofisticiranijim sredstvima za ubijanje sebi bliskih svojih dvojnika, kako bi rekao Baudelaire. A ti ‘drugi’ sve više su civili, nevina djeca i žene. Sve više se vode preventivni ratovi, obrazloženi pravom na samoodbranu. Proizvođač sprava za ubijanje je milijarder, najcjenjeniji i najmoćniji čovjek na ovom svijetu niskosti i zla (ce bas monde). A On, Veliki i Jedini Milostivi nikad nije nevinom čovjeku donio smiraj i mir na zemlji. Nekad ga ne pušta na miru ni u „vječnom miru“. Smrti. Dopuštajući bombardovanje i skrnavljenje njegovih grobova. Nikad nije istinski kaznio ubicu. Nikad više, obećao je čovjek samom sebi i, naravno, opet iznevjerio sebe.
Ipak, neka čovjek slobodno vjeruje da će On doći i donijeti sreću, dočekat će, naravno, raj na zemlji. Do tada, neka se pomiri s ratovima, genocidima i paklom koji čovjek čovjeku nudi u odsustvu Njega, Tajne, Nepostojećeg.
Već sam rekla da je ova pjesma vjerovatno i ironična. A moguće je da će za neke biti i cinična. Takav je, smatram, već i njen naslov s obzirom na to da svi znamo da Bog odavno samo raste, postaje sve veći na Zemljinoj kugli, posebno na Balkanu, i ne samo na Balkanu. Vjera je odavno probuđena, kod nas u Bosni se kaže da se „došlo tobe“; nema, dakle, potrebe za (ponovnim) buđenjem. Do masovnog buđenja na Balkanu došlo je devedesetih godina prošlog vijeka. Najveći vjernici („vjernici“) postali su oni koji su vjerovali i zaklinjali se da je Bog mrtav. A znamo do čega je buđenje vjere dovelo kod nas. I od tada buđenje ne prestaje. A s njim ni zločini. Stranci kažu: dolazi do balkanizacije svijeta.
Neko se može upitati da li je pjesma „Buđenje vjere“ pjesma jednog ateiste, vjernika ili agnostika. Vjerovatno je i samo pitanje pogrešno. To je prvenstveno pjesma o stvarnosti ove planete, lišenoj snoviđenja, ali planete što vjeruje u Nemoguće, koje sve više donosi samo nesreću. Otkako je čovjeka na zemlji, on je vjerovao u Višu silu, i Njenu dobrotu koja ga spašava, vjerovao u ono što je nazivao Bogom, vjerovao u razne Bogove i bogove, vjerovao u njegovu kaznu. Kada se desi samo od sebe neko zlo, zločincu koji je namučio jedan nevini svijet taj svijet kaže: Ima Boga!
Moguće je ipak da slijepa vjera spašava, kao i molitva. Također je moguće da će se neki vjernik upitati gdje je nestao Bog u ovim teškim vremenima, zašto ne zaustavlja ratove?
Da li je pjesma „Buđenje vjere“ pesimistična ili optimistična, pitao bi se također neki kritičar. Za one koji vjeruju da vjera pomaže, ona svakako ulijeva nadu. Ali vjernicima ne treba nada, oni je već imaju, odgovorit će mi upravo oni koji odavno vjeruju u Njegovo prisustvo. Kao i u njegovo Spasenje, nazivajući ga različitim imenima u monoteizmima. Evo samo nekoliko njegovih imena i atributa u kršćanstvu: Spasitelj, Jedini Spasitelj, Svevišnji, Gospodar, Sveti Otac, Tvorac, Dobri, Početak i Kraj, Svemogući itd. U islamu, gdje u Kur’anu On ima 99 atributa koji su sinonimi za Njega, ime mu je Allah (Jedini bog), Jedini – El-Vahid, Milostivi – Er-Rahman, Svemogući – El-Kadir, Pravedni – El-Adl itd. U sufizmu je i Tajna, i sve što smo mi i što nas okružuje, a što ljudski um ne može nikad pojmiti. U judaizmu: Jahve – YHWH, Elohim, Adonaj – Gospod, El Šadaj – Svemogući Bog, Ha-Šem – Ime, koristi se umjesto direktnog izgovaranja imena Boga…
Za mene je, međutim, ponavljam, ova pjesma „samo“ apokaliptična jer odlično oslikava našu sadašnjicu.
II.
Pjesma „Buđenje vjere“ podsjetila me je i na druge pjesnike koji su spominjali Boga u svojim stihovima, jedni na jedan, drugi na drugi način. Bilo je mnogo velikih autora koji su pjevali o Njemu. Da ne spominjem sufije, koji su bili Zaljubljenici u tu jedinu Istinu, o kojima sam puno pisala ranije, a čija djela su sva posvećena Jednoći postojanja.
Naravno, i zapadni autori su Ga spominjali, pa i veliki Victor Hugo (1802–1885). U poemi Ce que dit la bouche d’ombre (Šta govore usta sjene), naprimjer, riječ je o svakako i o Njegovoj tajni. Ova pjesma bavi se temama božanskog, univerzuma i ljudske sudbine, a njeni stihovi naglašavaju veličanstvenost i zastrašujuću usamljenost pojma Bog, koji prožima sve aspekte postojanja – od tame i svjetlosti do prirodnih sila i ljudske duše. Tu pjesnik kaže između ostalog:
Dieu ! Toujours ce grand mot ! Unique et solitaire,
Effrayant et sublime, au front duquel est l’Être,
Au fond duquel est Tout;
Mot que l’ombre et la nuit, que l’azur et la flamme,
Que les mers et les vents, que le sépulcre et l’âme
Épellent à genoux!
Bog! Ta riječ uvijek velika ! Jedinstvena i usamljena!
Na njenom čelu je Biće, a ona zastrašujuća i uzvišena!
Sve se skriva u njenim dubinama;
Riječ koju tama i noć, koju plavetnilo i plamenovi,
Koju grob i duša, koju mora i vjetrovi,
Izgovaraju na koljenima!
Hugo će i ovako pjevati o Bogu i čovjeku:
Bog je stvorio biće nepredvidivo.
Sjajnim, lijepim, čistim, obožavanim ga učinio,
Da je inače na istoj visini, a nije nesavršen
Čovjek bi ravan bio Savršenom…
Dakle, Bog stvori svemir, svemir stvori zlo.
…
I, prije svega, znaj
Svijet u kojem živiš zastrašujući je svijet,
Pred kojim sanjar, povijen pod beskrajem,
Diže ruke k nebu i uzmiče užasnut.
Tvoje sunce je sumorno, a tvoja zemlja strašna.
Vi prebivate na pragu svijeta kazne.
Ali niste potpuno izvan Boga…
Ne zaboravimo da je ovaj francuski pjesnik bio prvenstveno mistik koji je vjerovao u neku Višu inteligenciju. Ona ga, očito, nije razočarala iako je živio teške trenutke u svom životu: morao je bježati iz Pariza, biti egzilant, izgubio je najdražu osobu, kćerku, koju je opjevao u svojim možda najljepšim stihovima. Victor Hugo je ustvari imao složen i evolutivan odnos prema vjeri, misli svaki francuski kritičar. Odgojen u katoličkoj tradiciji, s vremenom je postao kritičan prema organiziranoj religiji i crkvenim dogmama, zadržavši uvjerenje u Duhovnost, inkarniranu Njime. Njegova kasnija djela pokazuju sklonost panteističkoj viziji, gdje Bog prožima prirodu i kosmos. Za to su dokaz posebno njegove Les Contemplations (Kontemplacije) 1856, a duga poema „Šta govore usta sjenke“ njihov je dio. Poznato je da je Hugo vjerovao i u okultno, u ono što postoji, a ne vidimo običnim okom, kako kažu poklonici nevidljivog, a znamo da je također često „prizivao duhove“.
Od zapadnih pjesnika, Boga su u svojim pjesmama spominjali, između ostalog, i Dante Alighieri, William Blake, Friedrich Hölderlin, Charles Baudelaire, Rainer Maria Rilke, Paul Claudel…
U Danteovoj (1265–1321) Božanstvenoj komediji Bog je sveprisutan. Friedrich Hölderlin (1770–1843) u svojim Himnama, gdje su među najpoznatijim „Hymne an die Götter“ (Himna bogovima) prikazuje Božanski duh u prirodi; on uopšte u svojim stihovima spominje osjećaj napuštenosti od Boga, ali i traganja za njim. Rainer Maria Rilke (1875–1926), u Duineser Elegien (Devinske elegije), piše o udaljenom Bogu, koga čovjek traži, ali ga ne može dosegnuti. Neke od njegovih zbirki cijele su posvećene Bogu, kao naprimjer Das Stunden-Buch (Knjiga sati), zbirka u kojoj se pjesme obraćaju Bogu, posebno u prvom dijelu „Das Buch vom mönchischen Leben“ (Knjiga monaškog života).
Francuski pjesnik Paul Claudel (1868–1955), autor, između ostalog, Les Cinq Grandes Odes (Pet velikih oda), poznat je kao najveći katolički pjesnik Francuske, ali i pjesnik mistične poezije inspirirane katoličanstvom. U djelu Les Cinq Grandes Odes on spaja svoju biografiju, poetiku, lirsku i religijsku ekstazu. Didier Alexandre piše da se Claudel u svojim „simfonijama“ koristi motivima prisutnim i u njegovom teatru. „Predstavljen kroz lik svećenika, oca, muškarca, pjesnik vraća svakome ono što mu pripada: Bogu – duh, ženi – život, čovjeku – katolički smisao svijeta. Poezija…, postaje univerzalna zajednica u Bogu.“
Charles Baudelaire (1821–1867) u svom čuvenom djelu Fleurs du mal (Cvijeće zla) pokazuje ambivalentan odnos prema Bogu. Prvo je bio osuđen zbog bogohuljenja, potom od nekih proglašen velikim katolikom. Anatole France i Proust, tako, nisu razdvajali Baudelairea klasičnog pjesnika od Baudelairea kršćanskog pjesnika. „Baudelaire nije pjesnik poroka“, govorio je A. France, „on je pjesnik grijeha, što je nešto sasvim drugo.“ Jedna od Baudelaireovih pjesama u kojoj spominje Boga (ili „Boga“) jest „Molitva jednog paganina“ (La prière d’un païen), pjesma o pohoti, slasti, senzualnosti, koja počinje ovim stihovima:
Ah! ne ralentis pas tes flammes;
Réchauffe mon cœur engourdi,
Volupté, torture des âmes!
Diva! supplicem exaudî!…
Ah! Ne usporavaj svoje plamenje;
Zagrij moje ukočeno srce jadnika,
Pohoto, za dušu mučenje!
Božanska slasti! Usliši paćenika!
A kad je riječ o molitvi, Baudelaire ima i takvu pjesmu, gdje se moli Sotoni u dugačkoj poemi od koje evo nekoliko stihova:
Prière
Gloire et louange à toi, Satan, dans les hauteurs
Du Ciel, où tu régnas, et dans les profondeurs
De De l’Enfer, où, vaincu, tu rêves en silence!
F Mais que mon âme un jour, sous l’Arbre de Science,
P Près de toi se repose, à l’heure où sur ton front
Comme un Temple nouveau ses rameaux s’épandront!
Molitva
Slava i hvala tebi, Sotono, u visinama
Nebu, gdje si vladao, i u dubinama
Pakla, gdje, poražen, u tišini si sav od sanja!
Nek mi duša jednog dana, pod Drvetom Znanja
Kraj tebe počiva, a tvojim čelom šire se bez blama
njegovi novi izdanci, poput novog Hrama!
I na Balkanu su mnogi pjesnici pisali o Bogu (pisali su pjesmu i pod nazivom Molitva), bilo kroz vjeru, sumnju ili filozofsko promišljanje. Evo tek nekih od njih: Petar II Petrović Njegoš (1813–1851), čija su djela Gorski vijenac i Luča mikrokozma puna, kao što znamo, religijskih motiva. Njegoš vidi Boga kao uzvišenog zakonodavca, ali ističe i sudbinu i borbu između dobra i zla. Tin Ujević (1891–1955) također spominje Boga kad piše o vlastitim unutrašnjim sukobima. Ujević općenito traži odgovore na patnju. Iako nije bio vjernik u tradicionalnom smislu, u njegovoj poeziji ima potrage za smirajem i iskupljenjem koje često prizivaju religijske slike. Slična je i njegova pjesma, pisana, poput drugih, vezanim stihom, „Molitva iz tamnice“.
Beskrajni Bože, što na plavom svodu
zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,
čuješ li gdje ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu srvan mališ? …
A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svelo lice Hrista,
blažena bit će otkupljena vlaga
i kužna plijesan zasjati će čista.
Jovan Dučić (1874–1943) je u pjesmama propitivao postojanje Boga i sudbinu. I Miloš Crnjanski (1893–1977) spominje Boga, a za njegovu poeziju moglo bi se reći da oscilira između kosmičke melankolije i religijskog traganja. U Lamentu nad Beogradom pjesnik osjeća Božje odsustvo u svijetu punom bola. I Desanka Maksimović (1898–1993), iako prvenstveno pjesnikinja ljubavi, i čak ušećerenih stihova, osjeća u nekim pjesmama Božju prisutnost kroz prirodu i čovjeka, tvrde današnji kritičari.
Mak Dizdar (1917–1971) sasvim je poseban u odnosu na sve druge, pa i balkanske pjesnike, jer je inspiriran natpisima na bosanskim stećcima i moglo bi se reći neomanihejstvom i bogumilstvom. ali i kršćanskim motivima prisutnim također na stećcima. O tome svjedoči, što mnogi čitaoci odavno znaju, njegov Kameni spavač, gdje autor preispituje vječnu potragu za smislom. A sigurno, na taj način, i za Bogom. Koga, međutim, ne spominje. Poput sufija, Mak Dizdar spominje radije nebo i tajnu. Njegova „Molitva“ posvećena je hljebu:
Molitvu jednu / Jedinu znam / U ovom svijetu. / Beskrušnom. / Molitvu jednu / Jedinu imam / Molitvu o kruhu. / Inosušnom.
Pjesma „Slovo o nebu – Pravednik“, naprimjer, oslikava putovanje kroz svijet pun patnje, bolesti i smrti. Čovjek traži odgovore gledajući u nebo, ali umjesto prosvjetljenja susreće šutnju i tamu. Glas mu se gubi u mraku, što vjerovatno sugerira odbacivanje istine u svijetu prepunom duhovne gluhoće. Moglo bi se reći da je ovdje prisutan gotovo biblijski ton, s motivima iskušenja, pada i transcendencije kroz glas koji nadživljava tijelo.
Hodeći kroz zemlju / Kroz noći i dane / Vidio je navist / Vidio jest bolest / I vidao rane / Pa izreko slovo / Dižuć glavu ka nebu / Pitajuć o tajni / Na putu ka grebu / Pitajuć o tajni / A nebo bi plno / Muka od olova / Te ta slova čuše / Oni što brez duše / Te ta slova čuše / Vraždom se zasmija /Zmija aždahaka / Bo glas se izgubi / U gluhoti mraka / Bo glas se izgubi / On se spusti u se / Među katakombe / Psi kosti rastepu /Nakon hekatombe / Psi kosti rastepu / Tako tijelo stade / Na putu kroz tminu / Pade al glas jedan / Zvoni kroz tišinu / Al glas jedan zvoni / Glas što vječno leti / K nebu u visinu / Eže vječno leti /
Je li Bog nestao ne samo iz stihova Maka Dizdara nego i sa stećaka kojim se inspirirao, a koji su više nego Bogom ispunjeni ovostranim i profanim? Poput patarenskih, bogumilskih i katarskih poruka o dobru i zlu, gdje su svjetlost i zlo prisutni mnogo više od „greba“ i smrti, o kojima također pjeva Dizdar?
Abdulah Sidran (1944–2024) i sam često dotiče teodiceju (zašto Bog dopušta patnju?); tu je povremeno prisutan osjećaj ljudske nemoći pred sudbinom i Božjom voljom.
„Sarajevska molitva“ je pjesma u kojoj Sidran izražava svoje emocionalno i filozofsko stanje tokom opsade Sarajeva. Pjesma se može smatrati molitvom u kojoj pjesnik traži milost i pravdu, izražavajući bol zbog zla koje je učinjeno gradu i stanovnicima. Sidran se u ovoj pjesmi koristi religijskim motivima, i moli Boga da ukloni Životinje, ljudske zvijeri koje su opkolile grad i svakodnevno ga granatiraju. Ali Bog ih nije zaustavio.
Sidran Boga spominje i u pjesmi „Bašeskija“, posvećenoj ovom legendarnom hroničaru grada Sarajeva, imitirajući njegov stil:
Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak / i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to / i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna / dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo / će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, / samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć,/ nipošto užas. … Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?… Mislim li pravo, Bože?…
U pjesmi „Zašto tone Venecija“ isti pjesnik će se opet obratiti Bogu. I tako vjerovatno sve više u svojim stihovima, ne samo ovim, od momenta izbijanja rata, i opsade grada. Da li je Sidran, koji je prije bio ateistički pjesnik nego agnostik do devedesetih godina, gledajući i živeći i sam nesreću i zlo, postao u ratu stvarni vjernik, ili je i u njegovim pjesmama, kao i u pjesmama raznih drugih pjesnika, ali i običnih ljudi koji ne vjeruju, od Boga ostalo samo ime, Bog postao samo uzrečica, uzvik?
Njegova sahrana daje možda jasan odgovor na ovo pitanje, ako sama pjesma „Zašto tone Venecija“ to ne nudi. A koja počinje stihovima:
Gledam u nebo, iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu mnoštvo naroda, bezbroj
jezika, i po jednu, jednu – Veneciju….
Svi ovi gore spomenuti pjesnici (kojih ima mnogo više nego što sam ih navela) Boga su doživljavali na različite načine – kao spasitelja, nedokučivu silu, odsutnog svjedoka ili čak ljudsku izmišljotinu.
III.
Na sve ovo što sam do sada rekla, podsjećajući čitaoca na ono što gotovo nijednom nije strano, inspirirala me je pjesma Predraga Fincija „Buđenje vjere“, koju sam prevela na tri jezika, razmišljajući tako opet o Bogu i o zlu na ta tri jezika. Mnogi kritičari, pa i ja kad se uvučem pod njihovu kožu, mogu postavljati sebi razna pitanja u vezi s tom pjesmom, koja i sama na to nagoni čitaoca. (Ma ko šta mislio o njenoj poetskoj vrijednosti, slagao se ili ne s njenom idejom.)
Mene je pjesma podsjetila na druge autore, i to zapadne, koji su pisali o Bogu a da nisu bili tipični, ortodoksni vjernici. Istovremeno bi se svaki ozbiljniji kritičar, pročitavši je, ako bi poželio nešto reći o njoj, mogao upitati kome je od znanih autora Finci najbliži svojim stihovima o Bogu. Mada je to teško, pa i nemoguće pitanje, pokušala bih na njega odgovoriti. Makar i ovo mnogi shvatili kao bogohuljenje, kao i cijeli moj tekst.
Kad je riječ o domaćim autorima, moguće da bi najbliži bio Tinu Ujeviću iako Finci ima takozvani slobodni tih. Potom, kod Fincija ne nalazimo istu liriku, i onu istu, veliku melankoliju koja je prisutna u mnogim Ujevićevim pjesmama.
Od stranih pjesnika, može se reći da Predragova pjesma dodiruje najviše Baudelairea i njegove teme, naročito ako pjesmu „Buđenje vjere“ shvatimo (i) kao ironičnu. Pjesma o kojoj je riječ bliska je Baudelaireu po filozofskom pristupu vjeri, postojanju Boga i moralnim pitanjima. Baudelaireova pjesma „Le Voyage“, kao i mnoge pjesme iz zbirke Les Fleurs du mal (Cvijeće zla) odnose se na postojanje ili nepostojanje Boga, na njegovu odsutnost ili iracionalnu i apstraktnu prirodu. Čovjek je svakako sam, a ako on nije odsutan, Njegova pomoć jeste: Čovječanstvo brblja, pijano u genijalnosti svojoj / I, ludo i sad ko što je i bilo / Vrišti Bogu, u agoniji bijesnoj:„O, ti dvojniče, Gospodaru, proklet neka si!“
Kao i Baudelaire, ponovit ću, i Finci u svojoj pjesmi (pisanoj u slobodnom stihu, za razliku od većine gore spomenutih, pjesnika klasika) govori o čovjekovoj patnji, moralnim kontradikcijama, duhovnoj krizi. I sam je, poput mnogih pjesnika, usmjeren na traženje smisla u postojanju, a prisutna je tu, svakako (ako ne i prvenstveno), nota nezadovoljstva zbog čovjekove patnje, nepravde i zločina koji su počinjeni nad nevinim u njihovo ime. Nekad uime Boga. Bez Boga. Ili s Bogom?
