Foto: Dženet Dreković
Dođe tako vrijeme kada se mora proširiti područje borbe. Pozivam urednike i novinare najuticajnijih medija u Bosni i Hercegovini, uključujući različite medijske žanrove, od javnih radiotelevizijskih servisa, preko printanih medija do relevantnih portala koji baštine visoke profesionalne standarde, bez obzira gdje su registrirani, da, u ime integriteta novinarske profesije i u ime slobode i pravde, u ime elementarnog ljudskog dostojanstva otkažu svoje profesionalne usluge predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Šta znači ova krajnja mjera koju predlažem, šta je cilj ove organizirane naivnosti u koju ulažem svoj višedecenijski novinarski i urednički angažman. Mogu kazati da je cilj – vratiti se tamo odakle smo krenuli. A krenuli smo od kriterija slobodnog mišljenja, znamenite sentence sa stranice Guardiana: „Comment is free… but facts are sacred“.
Milorad Dodik i njegov kompradorski režim koji je građane Republike Srpske zadužio do granice pucanja ljudskog dostojanstva, svi ti izdanci nove bosanskosrpske buržoazije (by the way, zna li ko šta bi sa onih 450.000 eura u gotovini, a koje je sada već pokojnom gospodinu Stankoviću, Dodikovom povlaštenom građevinskom neimaru, oduzela granična policija Republike Hrvatske?), krenuli su u naredni udruženi poduhvat – kako sačuvati lovu dok novinarska njuškala istražuju sumnjivo porijeklo te love, zaštitnog znaka nove srpske klase. Sačuvaćemo je tako što ćemo njuškala novim zakonom o kleveti naprosto izbrisati iz naših života. Bilo tako što ćemo im drmnuti novčane kazne, ako pisnu protiv Gazde i njegovih čuvara profit revolucije, a ako nemaju novac da žestoko plate duševnu bol Milorada i njegovih kakistokratskih dušica, uvijek imaju mogućnost da odleže verbalni delikt, da iskihaju banjalučku varijantu delikta mišljenja u kazamatima krajiškog autokratskog entiteta.
Kultura otkazivanja za predsjednika RS-a?
Ništa, nikakvi vapaji liberalnog svijeta, nikakve pristojne molbe demokratskih država da stane sa proizvodnjom balkanske podružnice Lukašenkove demokrature, nikakva uvjeravanja profesionalnih novinarskih udruženja, nikakav vapaj slobodnih građana i stidljivog civilnog društva, sve je to goli the dick za Dodika i njegove pravnike verbalnodeliktaškog usmjerenja; pa gospodin Karan, imenom Siniša, bez ikakvih problema će činjenicu proglasiti nedopustivom klevetom, a pravnom akrobacijom klevetnički, uvredljivi vokabular predsjednika RS-a, pjesničkom slobodom; i PEN International je upoznat da je M.D. veliki pjesnik pa je ovo svjetsko udruženje pjesnika, novelista i esejista zatražilo od Majakovskog iz Laktaša da ne progoni pjesnike i novinare, moglo bi mu se obiti o talentovanu glavu.
Dragi urednici i urednice, novinarke i novinari, isključite Dodika iz galaksije vijesti! Zabranite mu profesionalnim, obavezujućim dogovorom da bude vijest, da bude događaj, da bude bilo šta. Znam, kazat će neki od Vas, pa ne možeš zaustaviti Reuters, ali ova ideja nije iz tog registra, ovo je pokušaj da se na bahatost jedne primitivne, anticivilizacijske geste odgovori strašnom olujom: Gospodine predsjedniče bh. entiteta Republika Srpska, narednih, recimo 30 dana nećemo objaviti ni jednu informaciju koju ste Vi na bilo koji način producirali kao sopstveni benefit, nijedan izvještaj o Vašim protokolarnim i političkim aktivnostima neće biti dio našeg profesionalnog bavljenja, sve što je Vaša svakodnevna tirada nanošenja bola, uvredljivog jezika, ponižavanja i dehumanizacije – mi više nećemo objaviti; imate svoje poslušničke servise, eto Vam ih na zajedničkom putovanju u pakao autokratije.
Istovremeno, dok držimo moratorij na Vaše izjave, istraživaćemo energijom i strašću najboljih istraživačkih novinara sve negativno o Vama. Bit ćemo tačni, precizni i neumoljivi, poput istraživačkih novinara The Boston Globe-a u filmu Spotlight, istinitoj priči o seksualnom i emotivnom zlostavljanju djece u režiji katoličkih svećenika. Niko i ništa neće nas zaustaviti da, istovremeno, dok ne pratimo dvije trećine Vaše javne proizvodnje politike koja i tako nema blage veze s Vašom funkcijom entitetskog predsjednika koju ste uzurpirali i kidnapirali, pratimo tek trećinu vijesti koje se tiču samo i samo funkcije koju obavljate, ali i to tek nakon što istekne jednomjesečni moratorij oko kojega ćemo se pokušati usuglasiti. Mediji su odgovorni da ne truju javnost Vašim eskapadama koje zaslužuju ignoranciju: kad počnete kenjati o muslimanima delete, kad počnete vrijeđati opoziciju delete, enterokolirati o američkoj i britanskoj vladi delete… u međuvremenu, zatražićemo od predstavnika ovih zemalja da nam ustupe podatke koji Vas božanstveno kompromitiraju, npr. kako ste pobijedili na izborima 2018. i 2022. kada je, krenimo od toga, Vaš govor tijela dok ste objavljivali pobjede, govorio o porazu. A tijelo ne laže, ni u masovnoj grobnici, ni u logoru, ni kada se krade izborna volja naroda… Vrijeme je, gospodine Dodik, da započnemo proces civiliziranja i medijskog otkazivanja.
Kremlj Banjaluci vjeruje
Vaše namjere su jasne. Svakodnevnom proizvodnjom retoričkog nasilja spram Drugih, skrenuti pažnju sa javnog duga koji troši ekonomsku supstancu RS-a uz uvjeravanje građana da su med i mlijeko glavne poluge koje se kotrljaju putevima Vašeg privatnog entiteta i da Vam nije jasno kako to ne vide nezahvalni citoyens. Drugi, opasni benefit koji izvlačite iz antiliberalnog zakona o kleveti i uvredi tempiran je s jasnom namjerom da prema ugroženim skupinama (kao što je LBGT populacija) pratite liniju negacije slobode koju forsira Putinov režim proglašavajući rodnu i seksualnu jednakost bolešću a istraživačke novinare i komentatore ljudima za slobodan odstrel. Treba se ugledati na Kremlj: Banjaluka je protiv svega protiv čega je i režimska Moskva; ako je Putin protiv NGO, tih mrskih stranih agenata, ko smo mi, prašinari ruskog sveta da u svom srpskom svetu ne pratimo tu liniju eksterminacije homoseksualaca, lezbijki i neistomišljenika.
Dobili ste podršku i od Orbanovog satelita Szijjarta koji je prilikom nedavne posjete BiH izrazio veliku ljubav prema Vama, što je bilo nekako baš čudno i lascivno, neka, rekao bih, zanimljiva geopolitika emocija na koju tek treba obratiti posebnu pažnju. Ko zna šta se sprema u ovim našim zabitima, možda ste odnosom prema civilnom društvu, novinarima i vulnerabilnim skupinama već započeli neku tajnu operaciju za novu geopolitičku konfiguraciju!
Volio bih da kao slobodni ljudi našeg neslobodnog svijeta, ne odbacimo unaprijed ovaj kreativni pokušaj discipliniranja Milorada Dodika stavom – ma nema ništa od toga.
Zamislimo da najprestižniji mediji bosanskohercegovačke medijske galaksije jednim glasom kažu: da, mi to možemo uraditi – 30 dana ignorancije svih protokolarnih i političkih aktivnosti gospodina Dodika (uz istovremeno minuciozno istraživanje potencijalnog bezakonja, kršenja zakona i lopovluka predsjednika RS-a), a nakon isteka moratorija, od tada pa sve dok je na vlasti, objavljivanje tek onih rijetkih vijesti koje nedvosmisleno pripadaju djelokrugu funkcije koju obnaša. Pa Gigant bi se pogubio u toj redukciji: odjednom nije ekspert za sve, već samo političar srednjeg nivoa vlasti. A Ž. Cvijanović u toj novoj konstelaciji Dodikovog strategijskog obuzdavanja više ne dozvoljava da joj se capo di tutti capi miješa u funkciju člana Predsjedništva, čak se i Višković opire, o Stevandiću da i ne govorimo. A i mlađahni Stanivuković, iako grozomorno duhovno star, bi shvatio: što se Gigant medijski smanjuje, sve je manje uvjeta da nas obmanjuje.
Visoki predstavnik za Republiku Srpsku
Stvaranje pretpostavki za ograničavanje Dodikovog uticaja tiče se snažne afirmacije liberalnog načela da je vladavina zakona iznad vladavine ljudi. Njegov Režim novim zakonom hoće da osnaži vladavinu ljudi. Predsjednik SNSD-a uči od Orbana i seli moć sa sobom. To je princip neliberalne demokracije na čiju su stazu stupili smiješni ugarski neoimperijalisti i njihovi istočnoevropski i balkanski saveznici. Nešto se ponovo iza brda valja, neka nova non paper poganština. Olako smo kao društvo dozvolili Dodiku da može sve, normalizirali smo njegov mrzilački govor kao poželjnu medijsku vijest. Dosta je. Ovaj trenutak ne tiče se samo novinarskih i drugih prava na slobodu koje moramo štititi odsudnom bitkom.
Koliko je, s jedne strane, kolokvijalno nazvani zakon o kleveti i uvredi, unutrašnja proizvodnja straha, s druge strane, on rezonira geopolitički mizanscen: sve poluge moći staviti u funkciju mogućeg poziva na secesiju. Može li novo Vijeće ministara svojim više nego džentlmenskim ustupcima centrifugalnim silama, uvjeriti vlade Velike Britanije, SAD-a i Evropske Unije da je vrijeme za najsnažniju pomoć Bosni i Hercegovini od Daytona do danas? Bez uključivanja te varijable na robusan način, što podrazumijeva i promptno osnaživanje Visokog predstavnika u Republici Srpskoj, kako bi mogao politički i pravno djelovati, Bosna i Hercegovina i region ulaze u fazu opasne konfuzije, s gotovo izvjesnim elementima nasilja.
Za novi početak i inostrane diplomate i domaći novinari trebaju istražiti Ustav Republike Srpske. Koja je to papazjanija u pokušaju da se k’o fol usaglasi sa Ustavom Bosne i Hercegovine a jedini skriveni cilj je da se ne usuglasi i da ostane de facto neusaglašen do momenta kada će autokratski gospodar RS-a, pozivajući se na svoje izmišljene ovlasti, pozvati na secesiju i novi krug pakla i nasilja. Ima li ušiju za ove riječi? Ili, više niko na Zapadu ne čuje dobro.
