Počinje proljeće. Niz rijeku dolje, u Mostaru, što bi rekao estradni šampion Dino Merlin, ”rane manje bole”, a u ”Mikrofoniji s Amerom” nedaleko od Starog mosta razgovaram s Draganom Markovinom, doktorom historijskih nauka, ljevičarem, aktivistom, esejistom, kolumnistom i voditeljem jednog drugog podcasta koji radi za Oslobođenje. Priču smo, dakako, započeli s Mostarom, gradom gdje je Markovina rođen 1981. godine. Je li današnji grad na Neretvi za njega depresivan i siv, zašto je to nekada bio grad vesele sirotinje i može li ponovo biti veseo i bijel, Markovina na to ima malo drugačije odgovore i poglede u odnosu na prije četiri-pet godina. Zašto bi umjesto spomenika Bruce Leeu ovakav Mostar trebao imati spomenik posvećen Sir Oliveru iz Alan Forda, te je li odnos prema spomeničkoj kulturi pokazatelj o stanju duha u gradu, o izgubljenom osjećaju za pravdu i kako komentariše činjenicu da su inicijatori ideje o spomeniku Malom zmaju Nino Raspudić i Veselin Gatalo završili na nekoj drugoj strani.
Dakako, dotakli smo se i predstave koja se nikada nije odigrala – ”14. februar 1945” – te šta je zapelo da po tekstu njegovog romana Zlatko Paković režira taj komad. Govorili smo i o Splitu, za koji je Markovina itekako vezan, kao i knjizi ”Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja” – te je li se Split razvio u nekom drugom smjeru u odnosu na Mostar ili su to slične ideološke matrice i koliko Smojinog i Feralovog Splita ima danas u tom gradu? Još je jedna velika stvar koja je vezala Mostar i Split, a to je fudbal. Zna se da Veležov najveći rival u bivšoj jugoslavenskoj ligi nije bio Željo niti Sarajevo, Zvezda ili Partizan, nego splitski Hajduk – Baka Slišković bio je ikona i Veleža i splitskih Bilih, a taj mediteranski derbi bio je poseban za ovo podneblje.
Pričamo i o bijegu na Korčulu, gdje često piše, te nervira li ga turizam koliko i Borisa Dežulovića. Inače, Dalmacija je mikrosvijet za sebe, ponekad teško razumljiv nekome ko to ne živi, ili barem nije iz njene blizine, ali to je kraj koji je dao toliko velikih ljudi, antifašista. Najviše je partizana iz Dalmacije, recimo, stradalo na Sutjesci, a danas ima opet neku drugačiju priču oko sebe, gdje je nekadašnja ideološka većina danas u manjini, a s doktorom historijskih nauka pričamo i o tome zašto su vrijednosti AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a svedene na ideološku priču, a ne vrijednosnu, te o tome koliki je historijski domet imala Jugoslavija i je li ona bila prosvjetiteljska zajednica ili tamnica naroda, kako neki tvrde.
Govorimo o kulturi sjećanja, o tome zašto se društv(a)o ne suočava(ju) s prošlošću na način koji bi bio iscjeliteljski, o tome koliko će otvaranje evropskog puta pomoći da sazremo i prihvatimo moderne demokratske vrijednosti. Govorimo i o Homeru, ali i o tome kako je Broj 1 iz Alan Forda interpretirao historijske događaje. Dotičemo se i spomeničke kulture na prostoru bivše Jugoslavije, od velikog Bogdana Bogdanovića, koji je stvarao i u Mostaru i koji je sanjao o svijetu bez spomenika dok ih je gradio, do sarajevskog Tvrtka, koji je usred jedne noći osvanuo u glavnom bh. gradu.
Nismo mogli izbjeći ni temu novinarstva i univerziteta, jer je deset godina radio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. O dometu podcasta ”U kontru sa Markovinom”, te šta radije bira: novinarstvo ili rad sa studentima? Bira također između dva velika muzičara, Darka Rundeka i Johnnyja. Govori i o tome kako je Štulić htio napraviti predstavu Ilijade pod Starim mostom te o tome zašto Stari još uvijek čeka svoju pravu pjesmu. Ovdje je identitet čudo, mada je to iracionalna kategorija. Dragan Bjelogrlić nedavno je spomenuo da mu je najbliži od svih identiteta onaj da je – Beograđanin, a Markovina prvo bira – Mediteran, tamo gdje, kako to piše Predrag Matvejević, duh sporije stari od tijela. A Mediteran završava na granici gdje raste šipak, negdje iznad Pištalovih kuća, 200 metara iznad Zalika. A mi smo pričali nedaleko od Starog. Tu je Mediteran i u kamenu, i u zraku, i u vodi, i u ljudima kakav je Dragan Markovina.
