Goran Bubalo – foto: klix.ba
Gorana sam upoznao danom dodjele mi novinarske nagrade Srđan Aleksić, otud je i počelo naše prijateljstvo, druženje, zajedničke aktivnosti, razmišljanja o novim poduhvatima, promjenama koje treba ovo naše bh. društvo.
Jednostavno, umrežio me čovjek u svoju Mrežu ljudskosti. Planirali smo da organizujemo Dane Srđana Aleksića u Trebinju, no Goranova smrt sve je prekinula. Začuđujuće, ali tačno, danas u taj veliki projekat nemam s kim krenuti, jer Gorana nema da kaže: „Pa druže Milane, možemo mi to uraditi“.
Nema tako velikih i dobrih ljudi kao što je bio Goran. Istinski posvećen čovjeku, mladom posebno. Sjećam se velike skupštinske sale u Parlamentu BiH i dodjele priznanja najboljim mladim stvaraocima. Uobičajeno, stigli političari, ambasadori desetak zemalja, ali Goran je mnogo posvećeniji mladim stvaraocima jer zna da su oni jedino budućnost u koju je vjerovao, a svi drugi prolazni i po službenoj dužnosti. Goran je sve radio srcem, a ne po zadatku kao drugi unutarnji ili vanjski faktori.
On jeste bio stvarni predstavnik NVO sektora kakvog nismo imali, a bojim se još dugo nećemo ni imati. Znao je Goran da će do cilja uvijek i na vakat doći, ali nikad prečacima i bez dogovora. Nije Goran, kao mnogi drugi NVO aktivisti, pružao ljubav i gradio mir prema birokratskim pravilima i priručnicima međunarodnih organizacija, iako je i o tome znao više od drugih. Svoju misiju mira nije ostvarivao zbog projekata i novca, već kao ljudsku i humanističku misiju. Uvijek nenametljivo, otvorenog srca, uvažavanjem drugog i drugačijeg, nezavisno slaže li se ili ne sa sagovornikom.
Gorana je zapalo da sve svoje životne snove mora na teži način ostvariti. I ostvarivao je kao malo ko drugi u BiH.
Da ga ne zaboravimo!
