„Ako ostajete neodlučni samo zato što se plašite da ne pogriješite, onda definitivno griješite.“ (J. P. Sartre)
Zašto se čovjek ne buni protiv nepravde, laži, korupcije, propagande, sopstvenog omolovažavanja i licemjerstva koje ga okružuje i čini njegov život preteškim da bi imao ikakvu nadu da će mu to otvoriti bolju perspektivu u vremenima koja dolaze? Zašto se čovjek ne buni protiv siromaštva, gladi, bezperspektivnosti i nasilja koje se provodi nad njim? Ima li snage i volje homosapiens pobuniti se sam protiv sebe i spasiti se od ništavila koje mu prijeti?
Na samom početku 21. stoljeća pokornost i poslušnost vladaru i bogu (crkvi) oslobađa homosapiensa od svake društvene odgovornosti što mu donosi određene udobnosti i brojne egzistencionalne pogodnosti. Čovjek odsustvo sopstvene pobune doživljava kao nužnost sopstvenog preživljavanja, što je određeno njegovom biološkom potrebom, a ne njegovim razumom i voljom da se pobuni protiv okruženja u kojem živi. U biološkoj potrebi preživljavanja on nalazi čvrst alibi za prihvatanje sopstvene neslobode kao duhovnog stanja u kojem se nalazi na početku ovog milenijuma. S druge strane, nužnost njegovog preživljavanja istovremeno oslobađa gravitacionu silu pobune čovjeka protiv pokornosti i poslušnosti kao mračne duhovne praznine u kojoj nema prostora za život i slobodno mišljenje homosapiensa. Time se pokornost i poslušnost homosapiensa vladaru i bogu neminovno susreću u nepomirljivom zagrljaju s pobunom čovjeka u samoj njegovoj ličnosti, gdje sukob između moći vladara i boga i snage slobodnog mišljenja čovjeka izrasta u glavnu odrednicu vremena u kojem živimo, gdje još uvijek nema odgovora zašto se čovjek ne buni protiv samog sebe.
U tom susretanju pokornosti i poslušnosti moći vladara i boga i pobune protiv duhovne praznine razum čovjeka pretapa se u njegov sopstveni interes kao religiozni zanos u kojem strasno poriče snagu sopstvene slobode i slobode sopstvenog mišljenja. Odbacujući gravitacionu silu unutarnje pobune protiv duhovne praznine homosapiens postaje strasni konformista s racionalnim egoizmom stvarajući svijet političkog cinizma i mračnjaštva u kojem je sve dozvoljeno, što je u interesu njegovog preživljavanja i njegove religiozne poslušnosti vladaru i bogu. U tom unutarnjem dualnom odnosu homosapiensa nema mjesta nikakvom moralu ni empatiji za druge, što vodi u totalnu otuđenost čovjeka.
U triangularnom savezu poslušnosti duhovne praznine i cinizma stvara se prostor za stvaranje fanatičnog autoritarnog populizma (nacionalizma), što sve otvorenije gura ka stvaranju totalitarnog teokratskog režima što vodi apsolutnom trajnom potčinjavanju volje i slobode čovjeka vladaru i bogu (crkvi).
Apsolutna poslušnost i potčinjenost čovjeka stvara strast za uništenjem slobodne volje homosapiensa što čini „stvaralačku strast uništenja, strast bez početka i kraja“, u kojoj radost uništavanja slobode čovjeka prerasta u temeljnu odrednicu autoritarnog naci-populističkog režima čija unutarnja dinamika vodi stvaranju autoritarne naci-populističke države u kojoj svaka naredba vladara i boga (crkve) nije ništa drugo do politika prezira prema čovjeku koja se provodi kroz osmišljenu strategiju represije i propagande. Pokornost i poslušnost vladaru i bogu (crkvi) izrasta u pitanje „patriotizma“, što s velikom lakoćom prerasta u spremnost da se počini zločin koji time postaje uzvišeni cilj nacije – države.
U tom triangularnom odnosu između vladara, crkve i države gubi se svaki trag slobodnog razmišljanja i slobode homosapiensa. Tamo gdje su otvoreni prostori za slobodno razmišljanje homosapiensa rađa se opasnost koja prijeti unutarnjoj političkoj, duhovnoj i materijalnoj kohezivnosti tog „svetog trojstva“ i ta opasnost mora biti uništena. Crkvene propovijedi, politička propaganda i državna korupcija uništavaju gravitacionu silu pobune čovjeka protiv pokornosti i poslušnosti kao mračne duhovne praznine, što ih čini glavnim polugama stvaranja državnog terora i „patriotizma“ kao glavnih brana pobuni homosapiensa. Svaka sloboda mišljenja i solidarnost između ljudi mimo kontrole vladara, države i boga (crkve) nije ništa drugo do jeres i neoprostiv zločin protiv sopstvene nacije i države. Stvara se svijet lišen svih ljudskih mjerila i osjećanja pravičnosti, svijet opće krivice i svijet bez odgovornosti i bez ikakvih skrupula, svijet u kojem samo nasilje nad slobodom i slobodnim mišljenjem čovjeka ima određujuću vrijednost za populističku autoritarnu strukturu vlasti u 21. stoljeću.