1.
Svako malo medijskim prostorom, osobito u gledanim televizijskim programima, odjekuje prigovor, već odavno pretvoren u ispraznu mantru, kako je sramotno što se u ovim vremenima krize, a ta vremena očito traju oduvijek, ne čuje glas „akademske zajednice“, „intelektualaca“ koji će društvu ponuditi rješenja i izbaviti nas iz nedaće. Nerijetko je prosječan gledalac prisiljen slušati žalopojke „voditelja“ i „komentatora“ da je skandalozno što intelektualci šute i ne reagiraju na ovaj ili onaj problem i „narod“ tako ostavljaju prepušten samom sebi. No, takve lamentacije, bez obziru na njihovu eventualnu moralnu pravovjernost, naprosto ne odgovaraju dojmu koji ima potpisnik ovih redaka. Štaviše, ne sjećam da je ikada bilo više napisanih ili izgovorenih komentara na tekuća događanja i intervencija od individua koje se potpisuju „ekspertima“, ili nazivaju „intelektualcima“. Vjerovatno je većina zaboravila, pa vrijedi spomenuti: ogromna je većina akademskih radnika, historijski gledano, oduvijek, ili barem od raslojavanja društvenih sfera u moderno doba, bila zatvorena u svoj diskurzivni mikroprostor stručne javnosti. To je naprosto logika znanstvene komunikacije i akumulacije znanja koje se vremenom sve više specificiralo i produbljivalo u vlastitim kodovima postajući gotovo neprevodivi u ono što bismo nazvali standardnim registrom u javnom jeziku. Taj proces su opisivali mnogi, među njima i Jürgen Habermas, koji je govorio o „strukturalnoj mijeni javnosti“ koja se odvijala od 18. stoljeća do danas. Funkcionalno diferenciranje društva i kulture, o kojem je pisao Niklas Luhmann, neumitan je proces u okvirima modernizacije. Takvo diferenciranje za sobom nužno povlači i diferenciranje jezičkih sfera i semantičkih sistema. Između pojedinih slojeva društva se javlja hermeneutički jaz. Nekad bi se taj jaz popunjavao stvaranjem iluzije o tome da postoji centar sveopće istine, koji se utjelovljuje u intelektualnom ili političkom vođi. Povremena pojava „duhovnih lidera“ ili „očeva nacije“ relikti su predmodernog doba; oni podsjećaju na ulogu koju su vračevi imali u plemensko kodiranim zajednicama, a u naše doba ta regresija u plemenski duh susreće se sa savremenim totalitarnim nasljeđem, od nacionalsocijalističkog i staljinističkog do njihovih inačica u stapanju naroda i intelektualaca u Miloševićevo i Ćosićevo doba ili u današnjem režimu Aleksandra Vučića, u kojem se vođa inscenira ne samo kao neupitni politički prvak i narodski čovjek, nego i kao nepogrešivi sveznadar koji se kao diplomirani pravnik, nikada ne radeći u svojoj struci, najbolje razumije u sve, od filozofije, sociologije, medicine i ekonomije do sporta i prehrane. Nešto slično, na još karikaturalniji način, pokušava i Milorad Dodik, koji kad ne igra košarku i ne pjeva pod šatorima, izdaje svoja Sabrana djela i zapućuje na izlete u tumačenja historije, a odnedavno i književnosti: notorne su njegove izjave o Kočiću, a prije neki dan je i preporučio čitanje romana Pokoravanje Michela Houellebecqa, implicirajući valjda da se Zapad pretvara u muslimansku koloniju. Tu ambiciju da se javnosti predstavi i kao respektabilan intelektualac, možda i većoj mjeri, ima i Dragan Čović, koji je sklon zakititi se sumnjivim akademskim titulama i počasnim doktoratima.
2.
No, takvi granični fenomeni tobožnjeg premošćivanja kulturnog jaza i objedinjavanja duha i politike u regresivnim figurama Vučića, Dodika i Čovića i dr., proistječu upravo iz rečene stroge moderne podjele na jezik struke i jezik javnosti; taj lom predstavlja veliki unutarnji problem u kulturnom i društvenom životu, naročito onda kad se te sfere potpuno getoiziraju i kad je ukinuta svaka komunikacija između njih. To je primijetio i već spomenuti Habermas koji je ipak vjerovao u mogućnost i neophodnost posredovanja između sfere znanja i sfere šire javnosti u modernim demokratskim zajednicama, a i sam je, nekad efektno, nekad ne toliko vješto, pokušao igrati tu ulogu posrednika.
U našem slučaju možda i nije ključni problem nedovoljan javni angažman nego njegov karakter, koji izgleda neke predstavnike javnosti i navodi na pomisao da „intelektualci šute“. Taj karakter je određen s jedne strane neizgrađenošću našeg komunikativnog prostora, a s druge strane onim što bi se blago moglo nazvati intelektualnim nepoštenjem ili duhovnom tromošću a strože „izdajom intelektualaca“, koju je u svojoj legendarnoj studiji opisao Julien Benda.
Najprije kratko o komunikativnom prostoru: neću govoriti o nekim općim pojavama: o vulgarizaciji jezika, semantičkoj redukciji, senzacionalizmu, bespoštednoj borbi za pažnju i klikove – one su globalni fenomen. No ono što je posebno izraženo kod nas jeste nedostatak protoka sadržaja ideja. Hugo von Hofmannsthal je u svom velikom eseju Literatura kao duhovni prostor nacije opisao da se kulturna zajednica konstituira u protoku ili cirkulaciji značenja i jezika, na vertikalnoj i horizontalnoj skali, i dijahronično, uz vezivanje prošlosti za sadašnjost, i sinhronično, u nadovezivanju na savremenike. Tako se grade niti komunikativne mreže koja čini kulturu, pa ako hoćete, i naciju. U prijevodu: kod nas, izuzimajući polemike na društvenim mrežama, gotovo da nema javne razmjene ideja, sadržajna komunikacija je ustupila mjesto posvemašnjoj ignoranciji i etiketiranju. Nije jedini razlog, ali jeste jedan bitnijih, ogromna sujeta dobrog dijela naših javnih djelatnika koji njeguju kult vlastite ličnosti time što zanemaruju notornu činjenicu da svijet ne počinje od njih, ne želeći osvijestiti da su uvijek nepobitno dio diskurzivne zajednice ili da su, a kako bi mogli biti drugačije, tek jedna karika u tradicijskom nizu. To je zajednički grijeh dijela intelektualaca i većine medija, koji se također zatvaraju u vlastite balone, izražavajući, primjerice, sklonost da prenoseći neke informacije ignoriraju same izvore informacije ako su ti izvori neki drugi novinari.
Što se tiče duhovne tromosti, licemjerja i „izdaje intelektualaca“, za kraj ovog osvrta bih skicirao neke tipske momente ovog stanja svijesti, uz opasku da se ni istupi autora ovoga teksta svakako ne mogu izuzeti iz ove kritike.
- Cinični pseudorealizam i appeasement: neki javni komentatori preporučuju „realizam“ u političkom djelovanju, pozivajući na ustupke radikalnijim elementima (uglavnom politikama Dodika i Čovića) tvrdeći da je, eto, naš (etnokratski) sistem takav kakav jeste, da se ne može mijenjati, a veoma često zapravo polaze od nerealne pretpostavke da će takvi ustupci primiriti one koji prijete raspadom ili ratom. Iza pseudorealizma se najčešće krije totalna neprincipijelnost i izdaja svih vrijednosti (slobode, jednakopravnosti, solidarnosti) na koje se predstavnici ove škole mišljenja inače pozivaju. Benda u svojoj knjizi ovu poziciju opisuje na primjeru onih koji su podržavali Münchenski sporazum 1938. lažnopacifističkom tvrdnjom „da je najvažniji mir.“
- Apokaliptični pseudradikalizam: nasuprot pseudorealistima tek naoko su pseudoradikali (obično su nominalni ljevičari), koji sve vrijeme napadaju „sav taj korumpirani sistem“ tražeći odmah korjenite promjene, a prezirući mukotrpni rad na terenu korak-po-korak, itekako svjesni da je to najbolji način da sve ostane po starom. Najcrnjim katastrofičnim bojama se oslikava stvarnost u kojem se zemlja nalazi, koja neizostavna mora biti najgora u svemu. Obično, kada dobiju neku poziciju, pseudoradikali konvertiraju u pseudorealiste. Zabilježeni su i obrnuti slučajevi.
- Povlađivanje masama ili populizam: našim političarima se s pravom prebacuje populizam, ali malo se govori o tome da postoji i komentatorsko-analitičarski populizam. Uglavnom potpuno van svakog konteksta, a u svrhu potpaljivanja najnižih narodnih strasti, ističu se plaće političara, potrošnja za VIP salone, putovanja ili službena vozila, a istovremeno analitičari koji apostrofiraju ove podatke nemaju dovoljno mentalne energije da se uhvate u koštac sa uzrocima stvarnih anomalija i kriminala.
- Preziranje masa i elitizam: „Preziranje masa“ (pojam Petera Sloterdijka) stav je na koji ćete često naići u nekim navodnim glasnogovornicima urbanog duha. Taj dio intelektualne i kulturne „elite“ se, recimo, eugenički ruga „seljačkim lobanjama“ kao glasačima protivničkih partija, te, primjerice, smatra opravdanim što je SFF održao vatromet na dan masovnog ubistva u Gradačcu. Neopravdano nose etiketu FGR.
- Kolaboracionizam: mnogi intelektualci, među njima često su ovi iz prethodne grupe, u svojoj duhovnoj tromosti i preziru prema vlastitom okruženju smatraju neupitnim svaki prijedlog koji dolazi sa zapada (nekad i sa istoka), izbjegavajući po svaku cijenu kritiku djelovanja stranih ambasada, u velikom strahu da bi se neki inozemni pokrovitelj mogao naljutiti na njih. Time su u nesavladivom unutrašnjem proturječju jer takvim stavom negiraju vrijednosti za koje tvrde da promoviraju.
- I još: Argumentacijski mehanicizam: intelektualna kritika često djeluje van historijskog i društvenog konteksta mehanički primjenjujući naučene i internalizirane obrasce koji su uglavnom razvijeni u potpuno drugačijim okolnostima. To se posebno vidi u kritici nacionalizma, pa neki komentatori znak jednakosti stavljaju ispred ukrajinskog i ruskog nacionalizma, crnogorskog i srpskog, bošnjačkog i hrvatskog, zanemarujući specifičnu genezu, historijsku uvjetovanost, sadržaj i u konačnici specifičan cilj svakog od ovih posebnih nacionalizama. Takva paušalna kritika omogućila je još u ratu širenje teze o tri nacionalizma. Isti mehanicistički um, kojeg često zatičemo u nevladinom sektoru, djelovao je, zanemarujući karakteristike okruženja, i na drugim poljima, recimo u reformi krivičnog zakona, sudstva ili školstva. S poznatim posljedicama.
Kakogod, zazivanje angažmana takozvane intelektualne elite u dijelu javnosti je razumljivo, ali valja razumjeti da taj angažman nije kvalitet sam po sebi. Taj angažman mora pratiti samokritička refleksija onih koji nastupaju kao javni intelektualci i svih onih koji oblikuju komunikativni prostor.
