Razgovor vodio: Andrej Nikolaidis
Uvjeren sam da pisac, ako je vješt, u tekstu može sakriti mnogo toga. Ali ne i odgovor na jednostavno pitanje: zašto piše? Kod nekih pisaca nema razloga za skrivanje; no iza mnogih opusa stoji motivacija koja teško da bi prošla etičku provjeru. Dakle: zašto pišeš?
Pišem zato što je to moj posao, moj zanat. Čitati i pisati. Bez ikakve moralne dileme, nikome odgovoran, osim svojoj savjesti da time ispunjavam smisao postojanja. Ne držim mnogo do toga kako će ljudi taj čin shvatiti, ja vjerujem da kao pisac vršim svoju zadaću koja mi je povjerena. Biti književnik. Što mi je sudbina dala da veći dio života nisam mogao samo pisati, ostaje u meni kao meka sjeta, ali ne kao žalopojka. Lomile su me okolnosti, i svaka od njih daljila me od te strasti: pisati. Potrošio sam dobre godine života da kao izdavač budem koristan kolektivu, narodu i kulturi kojima sam pripadao. Valjalo mi je koliko buli šalvare, ali ne hajem; mnogo dajući, malo uzimajući, ispunio sam društvenu zadaću javne ličnosti. Je li mi žao? Nije! Ponešto od tog mog zalaganja ostalo je zajednici, ponekom biću je, vjerujem u to, drago što me poznavalo.
Starost me uči da ni za čim ne žalim, sad sam samo književnik koji će pisati do konca. Nisam sklon da vapijem kako nemam više vremena. Jer je sve što je preostalo sada dovoljno. Pišem sve više, nadam se i sve bolje, konačno slobodan zavjetu zanata.
Postoji li tekst koji te dugo prati: onaj koji nikako da napišeš, jer iz ovog ili onog razloga baš taj tekst ostavljaš za kasnije?
Ničega u mom peru više nema što ostavljam za kasnije. Desetak knjiga je dovršeno i objavljeno. Obimnu hroniku porodice: NAŠI SU ŽIVOTI BJEKSTVA, traktat o Nikoli, završio sam, preda mnom se proteže još obimniji ciklus pseudohistorijskih propovijesti o izmišljenoj teritoriji Valdinosa (taj prostor je moja Joknapatofa). Kad tome stanem ukraj, zapjevaću: Causa finita est!
Misliš li da je književnost danas politički djelatna? Ima li bilo koji politički sistem ili vlast danas razlog da književnost zauzda, kontroliše, zloupotrijebi?
Nosim ubjeđenje da je književnost u svim vremenima, u svim političkim sistemima, pod bilo kojom vlašću, nezaobilazan plod ljudskog duha. Time je ona, makar bila zapatana sa hiljadu lanaca, neuništiva. Knjiga ne gori, naročito ne ona koju spaljuju. Svaka zloupotreba poruka iz dobrih knjiga vremenom spada s nje – prašina koju otrese ruka valjanog čitaoca.
Na sreću čovječanstva, bilo je i ima pisaca koji odbijaju da bilo kada, bilo čime, svoj vulkanski dar stave u službu bilo kome, osim božanstvu umjetnosti, koja je ljudima od boga data da ih uzvisi mimo ikojeg drugog živog stvora. Od takvih odista osjeća nelagodu svaka vlast svijeta, njima zavide literarni fariseji, uz njih se, voljno i s ljubavlju, izgrađuje i vjera i nada ljudska, vjera ni u šta i nada ni u koga, od njih učimo da se isplati jedino robovati slobodi. Nema mnogo takvih svetih poklisara, ali ih je dovoljno da bi se, s njima, steklo pogrešno ubjeđenje da čovječanstvo grabi naprijed. Uskom stazom nad vražjim liticama, polako, postupno, uporno, bez zastoja.
Silina ovakvih genija šara nebesa vatrometom u tisuću boja, njihov svetački miris uzvisuje i prirodu, pod njihovim uticajem žednoj ljudskoj svijesti nikad dosta čojstva. Time što odbijaju da se previše društveno angažuju oni jesu dosljedno angažovani, ali uvijek nekoliko kopalja iznad banalnog, prosječnog, nevoljni da se svide svakom, ne živeći ni za koju suzu, ni za čiji smijeh. Ništa ne traže jer imaju sve što drugi nemaju. Ne primjećuju zavist niščih duhom, ne odobravaju idolopoklonike, odbijaju da ih se svede na bilo šta, sve negiraju jer su sami sebi sve. A nisu bogovi, već bića ljudska koja nastanjuju skrovita mjesta duha, do kojih put ne može naći niko ko već nije njihov, po svetoj sili ljudskosti srodnik.
Ako ti kažem da je književnost ili nešto iznimno bitno ili nije ništa, šta ćeš mi reći?
Literatura jeste izraz savjesti i odgovornosti. No to njeno svojstvo uvijek je pod sumnjom. U dušicama onih koji vole umjetnost takvu ponajviše, ponajčešće, porađaju pisci čija je taština, ne kaže se zaludu, božanska. Njome zarobljeni književnici olako skrenu sa skliske staze odgovornosti za ono što kažu, za ono što napišu. Te se ne dešava rijetko da, namamljeni počastima mirisavim kao tamjan, olako izgovore velike riječi o malim događajima i ličnostima, a kad ispadnu smiješni ili djetinjasti to im se i isplati. Te i takve redovito ubija „prejaka reč“, ures zločincima i protuvama.
Kao slupani bronzini zvonke su krilatice pjesnika-slugana, koji cvile od iliraca do današnjih dana „budnice“, šarene se kao papige njini opisi velmoža i hulja. Kad mine vrijeme pompeznog pojanja oda i zalede se klimoglavi servilnih literata, ostaje novom pokoljenju prenapuhana rečenica, nerazumljiva slika, banalna versifikacija. Kako im samo uspijeva, argatima po peru, hromim hodačima unatraške, da toliko samouvjereno, bestidno, neodgovorno nanižu toliko šupljih hvala mrgodnima i nadutima?
Misliš li da je tvoja književnost trebala biti okićena sa više priznanja?
Sve što o tome mislim jeste da o tome nikada ne mislim. Nije valjano. Nisam tašt pisac, mada me obuzme radost kad me neko od čitalaca pohvali. Takvu nagradu najduže pamtim. Sve bi, što se mog pisanja tiče, stalo u staru maksimu: moje je da se trudim da pišem što bolje, što ljepše. Ostalima, ako im je stalo do ovakvog pisca, neka nauče da me čitaju. To je moja volja.
Kad si shvatio da si pisac?
Rano, prerano. Još pri kraju osmoljetke. Počeo sam da čitam Dostojevskog. Prva knjiga: „Zapisi iz podzemlja“. Kad sam odčitao „Braću Karamazove“, od tamne duše Fjodora Dostojevskog oboljela je moja mladost. Košmarni snovi, nesanice, omama… Od tih dana do danas više se nisam laćao njegovih knjiga. Malo je zdravlja u njima. Ne volim tog pisca.
Međutim, on je usadio u meni želju da pišem. I počeo sam, ali svjestan da mi on ne može biti uzor. Srećom, došli su drugi ruski pisci: Kuprin, Bunjin, Paustovski. Učitelji lijepog pisanja.
Da li je moja književna karijera na neki način bila otežavajuća okolnost tvojoj?
Obrnuto. Čitajući te, naučio sam kako se gradi lijepa ironija, koliko je za književnika valjano da bude žestoki cinik, doslovno sam u svoju melanholičnu rečenicu udomio tvoju konciznost stila. Kao pisac, lišio si me čitave palete sladunjavosti, odvikao me banalnih rješenja pri izgradnji likova.
Misliš li da je budućnost književnosti ugrožena zbog novih tehnologija?
Zaludu sve novotarije koje navodno idu u korist piscima i književnosti. Knjizi uopšte. Ništa i niko i nikada neće moći da nadomjesti zadovoljstvo, ushićenje čak, kad čitalac uzme u ruke odštampanu knjigu i prije čitanja udahne taj sveti miris koji slova čuvaju.
Ono što mi od svih tih novotarija godi jeste darovana moć kad sjednem za kompjuter i slažem rečenice koje mogu najlakše i najbrže dotjerati do valjanog pasusa. Tome samo ja, pisac dvoprstaš, zahvaljujem.
Je li te strah budućnosti?
Mojim srednjim godinama budućnost bijaše praznik života koji me čekao. Pun vedrine, nade i vjere. To ozračje novih dana bijahu svima nama potpora, volja da se svemu što stiže možemo nositi lako: ptica u slobodnom letu nebesima, kovitlac igre obilat dobrim namjerama, leptirov šareni kaleidoskop. Imali smo tako malo, a mogli smo toliko mnogo.
Današnji pogled na sjutrašnicu sav je u tmuši, grču i vrisku, stravi kojoj ne znamo odgovor. Toliko mi je žao današnje omladine! Obilje i navala strasti bez mjere, tumaranje slijepih miševa
što udaraju o zidove polumračne pećine svakodnevice. Mahniti juriš u bogomolje, gdje ih čekaju alijeni, bezdušne propovijedi političara koji daju ispraznu nadu, fariseji iz čijih žvala sikće laž i poruga životu, gdje se preporučuje trpnja i odricanje. Zaludna djeca naivnih i prevarenih roditelja. Da, strah me budućnosti koja munjevito ispunjava svaku teritoriju, u prašinu melje mnogu odocnjelu pouku.
Jedna od posljednjih pjesama Arsena Dedića sadrži stih koja slikovito odgovara vremenu pred kojim smo, nezaštićeni a obliveni zabludama: „Nije starost to što mi smeta, već to je slika današnjeg svijeta.“ Čovjekov život postaje masovna pojava bez smisla.
A je li te strah prošlosti?
Prošlost biva rekonstruisana budućnost koju nismo stigli da dovršimo. Čekamo barbare. Oni će sigurno doći uskoro. Causa finita est.
Tvoja nova knjiga, koja govori o Sarajevu i Bosni, nije tek priča o prošlosti. Kako je ta knjiga sazrela? Kad si bio siguran da želiš da je napišeš?
Sazrijevala je u meni odavno, građena u više navrata, sa više izmjena. I onda je pukla u meni kao moralna mina. Ovakvu kakva jeste (kratka knjiga sa dugim fitiljem), ona će me osloboditi. Treba zahvaliti redakciji TAČNOnet što su prihvatili i nju i mene – onoga na kraju balade.
Dakle, jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo?
Naravno da je Saraj’vo bilo i biće, oduvijek i zauvijek. Ranjeno, zlostavljano od nesoja iz šumetina, vrijeđano predugo od kafanskih bijednika, političkih zvijeri kojima je režanje na mirne i dostojanstvene bilo osnovno zanimanje.
Sarajevo, ljubavi naša!
Da ti saopšte da imaš još deset dana života, da li bi to vrijeme proveo čitajući ili pišući?
Odložio bih pero, savio libar, krenuo u daleka brda, u daleka brda sam, da usred guste primorske makije odživim ostatak, tih deset posljednjih dana života. S nadom da u toj hladovini, dok vjetar bude mrsio gorobilje, neću sresti nijednog čovjeka nalik onome kome je ubijanje djece, žena i staraca bilo duševna hrana.
