Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili će EU i NATO imati snage da je zadrže u luci razuma i podrške načelu nepromjenjivosti granica? To su ključna pitanja današnjice, o kojima, žalibože, na relevantnim adresama ni u regiji ni u svijetu nitko nema ni znanja, ni hrabrosti, ni želje da razmišlja – osim tipova poput Dodika i Lukašenka. Stoga, uznemireni, pitamo: je li, 32 godine kasnije, opet počeo slobodni pad?
Ustvari, kulturna memorija u RS-u, ali i u drugim „srpskim zemljama“, već se 30 godina gradi, kao i regionalna politika Srbije, po principu „čije su ovce, toga je i planina“.
Nacionalizam je dominantan u javnom diskursu i neofašisti poput Kordića dugo čine vlast u BiH, pa su polako i bez žurbe završili fazu institucionalizirane, političke rehabilitacije fašizma. Naravno, u ovom stoljeću nijedan fašist poput Kordića neće prisvojiti naslov "fašist", jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što govore; svakako, važno je i kako djeluju.
„Bosna je neuništiva, jer je ona ideja, ona je sama kultura, koja je puno više od politike i koja prethodi svakoj politici“, govorio nam je jednom Dževad Karahasan, vjerovatno u sitnim noćnim satima u sarajevskoj kafani Šahovski klub.
U ovih trideset godina lekcija je dobro naučena: krivu Drinu od Daytona ispraviti ne možeš; možeš samo zaploviti njome. Zato se i ime firme već može predviđati: “HB plin”.
Istinska anarhija je plodotvorni element religije. Iz uništenja svega pozitivnog ona uzdiže svoju slavnu glavu kao nova utemeljiteljica svjetova. Naizgled sam od sebe, čovjek se uspinje ka nebu kad ga na zemlji više ništa ne veže.
Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda.
O tek završenom svjetskom prvenstvu u košarci. O još jednom trijumfu kraljice igara. O Njemačkoj i Srbiji. O Svetislavu Pešiću Kariju
Ako pogledamo današnju realnost naše komunikacijske kulture, primijetit ćemo, ukratko rečeno, da je prostora za razgovor sve manje, te da na sceni dominiraju upravo obje ekstremne opcije: prva je totalitarno podrazumijevanje, u kojem su unutar sektaških svjetova značenja unaprijed determinirana, a odgovori fiksirani prije pitanja, i ona druga u kojoj je jaz između potencijalnih sugovornika toliki da ne postoji ni najmanja mogućnost međusobnog sporazumijevanja
Dodik preko zagrebačkog tjednika samodopadno obznanjuje: “Sada imamo desetak, petnaest zemalja koje su iskazale spremnost podržati Republiku Srpsku.” U Europskoj uniji ili u svijetu? “I u Europskoj uniji i u svijetu.” I to im je, kaže, dovoljno. “Nama ne treba više.” “Snažno usidren u europski proces” - kako ga on shvaća - Milorad Dodik izvrgava ruglu i Europsku uniju, i Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatsku, i sve nas zajedno – a ratne žrtve ponajviše. I navlači nad kontinent tamnu sjenu Radovana Karadžića
Zanimljiv je karakter savezništva Dodika i Čovića, dvojice etničkih lidera (SNSD-a i HDZ-a) koji traje već godinama. Spaja ih istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturicama…“ ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju „jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“
Identitetski ratovi forsiraju simplifikaciju stvarnosti svodeći je na dihotomiju vječitog sukoba kojem je inherentna logika mi ili oni. Ako nas nečemu ono famozno, često apostrofirano, „povijesno iskustvo“, nečemu uči, onda je to uvid da u takvom sukobu neće i ne može biti pobjednika
