Srpsko društvo se već trideset i kusur godina ne mrda s mrtve ideološke tačke, besomučna nacionalistička propaganda je sve izvrnula naglavce, prožela je čitavu političku zajednicu i zacementirala naopako viđenje sveta u kojem nema mesta za istinu o odgovornosti Srbije za ratove, zločine i genocid.
Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda.
O tek završenom svjetskom prvenstvu u košarci. O još jednom trijumfu kraljice igara. O Njemačkoj i Srbiji. O Svetislavu Pešiću Kariju
Tako je SDA-ov Broj 1 – Bakir Izetbegović, dakle lik sklon šuštavim zelembaćima i svim drugim vrstama vrijednosnih papira, koji tajne operacije planira sa generalom Warom (Osmanom Mehmedagićem) u Ministarstvu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, prepustio stranačkom Alanu Fordu aka Nedžad Branković, slučajnom tajnom agentu i političkom manekenu, da ispali ''genijalnu'' tezu o tome kako će se sile koje nasrću na njihovu viziju umoriti, a oni neće.
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se kao godišnjica potpisivanja Opšte deklaracije Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima 10. decembra 1948. godine. Ova deklaracija najprevođeniji je dokument na svijetu. Tog dana dodjeljuje se i Regionalna novinarska nagrada “Srđan Aleksić” u Banjoj Luci. Tim povodom Tačno.net objavljuje priču Milana Račića o Srđanu i Radi Aleksiću koji su ugradili sebe za to univerzalno dobro.
Jer etička je činjenica da dobro i zlo i nisu jedno te isto i da zlo-čin postoji samo kao čin zla. Čovjekov čin, ne čin prirode ili čin povijesti. Bit čovjekova čina jest da je slobodan, da se unatoč svim mogućim okolnostima i uvjetima čovjek naposljetku za njega odlučuje sam: po svojoj savjesti, u skladu s njom ili protiv nje
Ako pogledamo današnju realnost naše komunikacijske kulture, primijetit ćemo, ukratko rečeno, da je prostora za razgovor sve manje, te da na sceni dominiraju upravo obje ekstremne opcije: prva je totalitarno podrazumijevanje, u kojem su unutar sektaških svjetova značenja unaprijed determinirana, a odgovori fiksirani prije pitanja, i ona druga u kojoj je jaz između potencijalnih sugovornika toliki da ne postoji ni najmanja mogućnost međusobnog sporazumijevanja
Ideali današnjeg vremena, ako ih takvima uopće možemo zvati, su da živimo jedni pored drugih, afirmirajući samo tradicionalne kulturne forme i vrijednosti antimodernizma, zatvoreni unutar vlastitih zajednica i bez ideje da zajedno gradimo bolji svijet.
Bez dlake na jeziku, Štefica kristalno jasno i bez potrebe da je iko tumači, govori i piše o događajima u Ljubuškom i Hercegovini, o politici nacionalističkih stranaka i njihovih vođa, o Srebrenici i Grabovici, o Republici Srpskoj i njenom predsjedniku. Ne štedi ni ove visoke ili niske međunarodne predstavnike. Piše i o poslušnicima režima, pravi intervjue s najpoznatijim intelektualcima iz bivše YU države, ali i prepozna one što se zarad fotelja antifašistima prikazuju, pa iz ministarskih fotelja odobravaju ili prećutkuju i druge proglašavaju odgovornim za otvaranje muzeja tamo gdje su logori bili.
Vređanje, klevetanje, ruženje, omalovažavanje, podmetanje, psovke, pogrde – to su jedini “argumenti” kojima Šešelj raspolaže. Ređaju se takve nakaradne konstrukcije kao na traci: “haški lobista”, “bolesni um”, “prazna glava plaćeničkog piskarala”, “novinarska žgadija”, “pileći mozak”, “prcvoljak od novinara”, “marginalni medijski NATO potrčko”, “ljudska gnjidica”, “mali miš”, “spodobe”, “gamad”, “žgadija”, “karakondžule”, “kompleksaš”, “majmun”, “kreten”, “mizerija”…
Dodik preko zagrebačkog tjednika samodopadno obznanjuje: “Sada imamo desetak, petnaest zemalja koje su iskazale spremnost podržati Republiku Srpsku.” U Europskoj uniji ili u svijetu? “I u Europskoj uniji i u svijetu.” I to im je, kaže, dovoljno. “Nama ne treba više.” “Snažno usidren u europski proces” - kako ga on shvaća - Milorad Dodik izvrgava ruglu i Europsku uniju, i Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatsku, i sve nas zajedno – a ratne žrtve ponajviše. I navlači nad kontinent tamnu sjenu Radovana Karadžića
Ključna ograničenja Konakovićeve taktike leže u činjenici da je Zukorlić dovoljno mrtav, da nije u mogućnosti potvrditi ili opovrgnuti Konakovićevu tvrdnju o njihovom bliskom prijateljstvu. Ovaj potez sugerira Konakovićevu osjetljivost na nedostatak vlastitog autoriteta među Bošnjacima te pokušaj kompenzacije, koristeći ugled rahmetli lidera, koji, iako vispren, obrazovan i elokventan, također nije bio imun na političke greške, pa čak i na vrlo nesmotrene poteze, koji su samo išli naruku separatističkim težnjama dijela rukovodstva bosanskih Srba, a posebno Miloradu Dodiku.
