Osnaživanje žena koje su žrtve nasilja u porodici sredstvima za sticanje nezavisnosti, kao što je omogućavanje pristupa kursevima, obukama za posao u sigurnim kućama može biti ključni faktor i pomoći im da se oslobode zlostavljača
Od koga je to hrvatska vojska oslobađala Mostar i što je to ministar Ivan Anušić branio u Bosni?
Kada će teolozi postati svjesni koliko abortusa, čedomorstava i samoubojstava ima Katolička crkva na savjesti zbog svojega vjekovno zagriženog osuđivanja ”nezakonitih majki”? I drugo: Kad će oni liječnici koji tako zloupotrebljavaju liječničku etiku spoznati da time najveću štetu čine svojem autoritetu i autoritetu liječnika uopće?
Jasno je, dakle, da su Dodik i Čović rehabilitovali srpsko-hrvatski savez iz ratnog vremena (Milošević-Tuđman, Karadžić-Boban), kojeg treba nazvati pravim imenom – antimuslimanski savez. Namjerno ga ne zovem antibošnjačkim, pa čak niti antibosanskim, jer u postojećim međunarodnim okolnostima, sa porastom islamskog terorizma na globalnom nivou i porastom militantne desnice na Zapadu uz migracionu krizu koja je na granicama EU, on jeste izvorno antiislamski. Kao takav, dobija veću međunarodnu cijenu, predstavljajući Srbe i Hrvate kao „spasioce Evrope“ od islamske pošasti ugnježdene i parkirane u imigrantskim kampovima na granicama EU gdje je BIH po njima sigurnosna prijetnja broj jedan.
Hrvatskoj “pobjedničkoj” histeriji u tom smislu nedostaje prigušivač, ali i taj plemeniti osjećaj da postoji puno iks važnijih stvari za život tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene i njezinih – još neiseljenih – manje od 3,9 milijuna žitelja od tzv. najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije normalno da je Hrvatskoj tzv. najvažnija sporedna stvar važnija od svega drugoga na svijetu, jer izgubili “vatreni” ili pobijedili, tzv. običnomu/malom CRO građaninu ni u džep niti iz džepa; sutra je novi dan.
Ako smo išta mogli naučiti iz prošlih vremena, onda je to činjenica da ćutanje o reviziji istorijske naracije i nametanju lažnih i mitologizovanih matrica razvoja ima jednako štetni efekat kao i očigledna laž o dešavanjima iz prošlosti koja se svakodnevno plasira žednim konzumentima
Otprašili smo po desetak očenaša i zdravomarija, a onda je krenilo drukanje i navijanje, pa pisma, ono, ajmo naši, ubićemo-zaklaćemo, znate i sami kakvi je naš svit…“ Mama je rekla: „Nego šta! Ma svaka van čast, don Joso!“ Tata je rekao: „Koji će nan kurac vira i crkva ako bog neće igrat za nas!“
Danas je Republika Hrvatska također zemlja u kojoj su stalno prisutne inicijative da se dio njene prošlosti pobjednice u Drugom svjetskom ratu besramno falsificira, da ju se praktički svrsta na stranu nacizma i da se zlo u koje vodi nacistička odnosno ustaška ideologija izbriše iz povijesti i iz iskustva koje prenosimo budućim generacijama.
Živimo vrijeme kad su prevladali loši ljudi, još gore politike, nedosljednost i interesi umotani u plašt nacionalizma. Kotrljamo vakat kad je definitivno trajno urušen društveni sistem, kada je unakaženo obrazovanje, kultura i opšte vrijednosti. To je najopasnija stvar koja se dogodila i pitanje da li se to može više ikada ispraviti ili samo popraviti. U kombinaciji kriminala, nacionalizma i iskrivljene prošlosti, ne piše nam se dobro. Maska je sve više ono što čini ljude, političare posebno. Maskama se služe kad hoće udobnu fotelju, bezbjedan kutak ili materijalno obezbjeđenje na račun onih što su ih birali.
Prema izvještajima međunarodnih organizacija procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini tokom rata od 1992. do 1995. godine između 20.000 i 50.000 žena i muškaraca silovano ili seksualno zlostavljano. Nijedno mjesto stradanja žena do danas nije obilježeno.
Bez ikakve kontrole Agencije za bankarstvo u BiH kreirale su stabilno poslovno okruženje mikrokreditnim organizacijama poput Digital Finance International u vlasništvu sankcionisanog ruskog oligarha Olega Boykova za plasman brzih kredita po enormnim kamatnim stopama, koje neminovno vode u dužničko ropstvo.
Posljedice Plenkovićevog skretanja bijedne naše oštro udesno tek dolaze na naplatu. Knjiga “Holokaust u Zagrebu” je jeziva opomena o koju se ne bi smio oglušiti nitko s makar dva zrna soli u glavi, pogotovo ne ti što se javno prse na vlasti da su “preuzeli odgovornost”
