Foto: partizanskaknjiga.rs
Ta ponoć je, međutim, prije nego se javila nebeska rika, bila stravično tiha, iz polumraka vire sjene suvomeđa pod mjesečinom, kuće bez sijalica, u maslinovim granama miruju tice u neizvjesnosti sna. Bijela Gora, sivim liticama iznad kućišta, daruje mraku miris kadulje i smolu borovlja.
U nozdrvama ljepljiva vlaga, a iz valdinoške kasarne, pod njima, ništa se ne glasa. Ćuti Sedmi bataljon. Čeka. Stajali su bez riječi jedno uz drugo, iz njihovih prsa kadšto jeknu uzdasi starosti, gledaju se i znaju – sada će to početi. Izašla je pred terasu, do gornje bašte, želeći da na nebu, osim zvijezda, vidi i svjetlucanja najavljene nebeske armade. Žmirkanje zvijezda na nebu boje mlijeka smeta očima da uoče srebrne krstove aviona. (Dan ranije zamišljali bi kako im vise nad glavama)… I onda: udar projektila u relejnu stanicu Mavrijana, na kilometar od njihove kuće, na prevoju brda nad zalivom – zario se tutanj u njihove uši, tresak ih je zaljuljao. Pružaju ruke jedno drugom. Zvuk je potvrdio: to je došlo.
Ona je bila više zbunjena nego uplašena, a on ponovlja rečenicu koju je izrekao prije sedam godina u njihovom sarajevskom stanu: „Ništa više neće biti isto.“ Tada ih je rat u Bosni prisilio na bjekstvo, a sad on opet bezdušno izgovara istu rečenicu, istim mirnim glasom, istom intonacijom, da njoj predstavi nove jade u starosti. Neizvjesnost nadire kao onda, istom putanjom odricanja i straha, a ona je ubijeđena da kaznu nije zaslužila. Doista, u noćnom zraku, ta rečenica, kazana one sarajevske večeri nadojene vlagom, bijaše obično mucanje, nejasna boja nemira, ali snažna kao glas porotnika. On i sada njoj mirno izriče presudu: “ništa više neće biti isto”. To nju ljuti.
Državna televizija (‘Ostanite uz Treći’) počinje sa direktnim prenosima aviouzletanja iz Italije (CNN-a i SkyNEWS prenose koncizne izvještaje), i to više nije slutnja već jezovita osuda: počeo je odista još jedan mali rat. Još to ne potvrđuju zvanični crnogorski mediji, takvo što se očekuje od mjerodavnih iz belog Beograda, ali će to biti izrečeno, ako ne noćas, ili sjutra, uskoro hoće zasigurno.
Ona to osjeća, jednako onespokojena kao nakon početka rata u Bosni, kad je on i tada mirno izrekao rečenicu isklesanu od kamena: ništa više neće biti isto. Ne mogu da spavaju, (slike sa ekrana i riječi sa radio aparata, čiju skazaljku on vrti lijevo-desno, desno-lijevo, tražeći glasove različitih komentara o istom događaju), sabijeni u ugao polumračne sobe žena i muž počinju da drhte – upoznali su već stravu nemilosrdnih događaja, o tome već mnogo znaju. Jurišaju misli, narasta briga o djeci i njihovom zbrinjavanju, o dječacima koji su tako brzo odrasli, još brže otišli od njih. Otac izgovara materi, ovlašno kao da izgovara broj lutrijskog tiketa: ništa više neće biti isto, to će i djeci prenijeti kad se budu čuli putem telefona, možda još noćas.
Dođavola sa takvom konstatacijom! Nesmotreno rečena istina koja je iznemirava, a ona takvo što ne želi da čuje. Zar jednom nije bilo dosta… Sin se sjutradan javio iz Podgorice, naizgled sabran prenosi joj komentare pokupljene tokom dana u redakciji, a ona ih brižno slaže u svojoj memoriji, vjerujući da su joj zaklon od jâda koji, izvjesno je, stižu. Javlja joj A. da neće dolaziti kući, na radnom je zadatku, i ona bi htjela da sve prebroji i složi, branu da podigne: zaklon svojoj porodici. Ne bi da je iko žali, neka se niko ne upliće u njenu brižnost, njenu oporu muku.
Mora naći snagu da otrpi ponavljanje nevolja, tako kaže, a on sjeda u fotelji i gleda je, i dalje bezočno miran, sad bez riječi. Već se dovoljno izlanuo. Što je trebalo – rekao je, i to je istina: sve je počelo iznova kao i prije. Razlika je mala: tamo su po njima tukli Srbi, sad natovci tuku po Srbima, a sav narod jednako strada, uvijek neko po nekome udara. Niče u njima nova jeza: starost otvara vrata, u noći dvije sijenke još željne slatkog uzdaha i tihe nade – to su oni, žena i muž.
Crna Gora nije izuzeta, a i zašto bi, nakon želje njenih političara da u krnjoj Jugoslaviji ona bude pastorče. Ne treba očekivati da nju projektili Alijanse zaobiđu, bombarduju se one lokacije u surogat-državi, po planu i temeljno. Trese se i crnogorska zemlja vjerna srpskoj braći, birokratska, servilno činovnička, a navodno herojska, navodno najčasnija od svijeh južnoslovenskijeh pravoslavnijeh zemalja, pijemont srpstva. Siromašna iznutra, i dobrima i duhom podjednako, a obilata tvrdoglavošću, primitivizmom, pizmom i špijanjem diljem kamenite pustinje.
Jovan Nikolaidis
(Opština grada Bara je dijelom omogućila tisak ovog štiva)
