foto: Face TV
Prisjeća se Mahira kako je zajedno sa svojim mužem te ratne 1993. izmigoljila, u izbjegličkoj koloni, zajedno sa polovinom od ukupno stotinu hiljada Mostaraca, pa krenula na put izbjeglištva i spasa. Pogledala sa Žovnice, u devetom mjesecu trudnoće, Neretvu ispod Starog, rodni joj Brankovac, crkvu u Bjelušinama, džamiju u Fejićevoj, Partizansko ispod Bijelog brijega, bolnicu u kojoj je odradila svoj pripravnički doktorski staž, pa se prisjetila Korza i Stare gimnazije i svojih drugara iz Karate kluba Mostar Ramadanovića, Milovića… Iako profesorica i doktorica, ni danas ne može shvatiti kako se samo u onom žovničkom poluminutnom pogledu može strpati jedan čitav život, i suznih očiju se upitala: Mostaru moj, hoću li ti se ikada više vratiti?
Danas je doktorica Tanović hirurg plastičar, vlasnica privatne ordinacije u Njujorku (New York) i profesorica na Medicinskom fakultetu.
Visoko cijenjena od svojih kolega i pacijenata, dr. Tanović je vješta hirurginja koja uvijek ostaje smirena i fokusirana na postizanje najboljih rezultata za svoje pacijente. Takva je, uostalom, bila i kao vrsni sportista i karate majstor ili učenik Stare gimnazije u Mostaru. Sretan spoj koji kombinira njezina izvanredna hirurška znanja, komunikacijske vještine, neusporedivu empatiju za sve ljude, pa njeni zadovoljni pacijenti i ugledni zdravstveni radnici, kao ženi, korijena mostarskih i južnjačkih, predodredili su da u boljim, američkim uslovima ostvari svoje ljekarske i životne snove. I one profesionalne i one porodične.
Kao što to radi i većina onih koji su odavno izgnani iz Mostara, Mahira kad se Mostaru vrati prvo obiđe groblje u Sutini i hareme, uvjeri se da tamo zna više ljudi nego u gradu, a onda požuri, još od 2019. godine, u operacionu salu bolnice „Dr. Safet Mujić“ da sa kolegama podijeli iskustva i pomogne pacijentima. Mahira je redovito u svom gradu i s pravom očekuje da se Mostar vrati tamo gdje mu je i mjesto. I uvijek uspijeva, i svojim sugrađanima i pacijentima, bilo da su s njujorškom ili mostarskom adresom, vratiti osmijeh na lice.
Stotine hiljada bosanskohercegovačkih građana danas žive i stvaraju širom svijeta. Među njima je i dr. Mahira, koja nije čekala da je, iz tog tuđeg a našeg rudnika zlata, pozovu u Bosnu i Hercegovinu ili da donesu sistemska rješenja, već je sama odredila kako će pomoći i svom Mostaru i BiH.
„Ja sam presretna kad dođem u Mostar, gdje radim sa mladim kolegama i s onima s kojima sam prije radila. Imamo jednu divnu saradnju, ona je zasnovana na razmjenjivanju znanja. Ne mogu da kažem da ja njih nešto učim, apsolutno ne. Ja učim od njih, oni uče od mene, razmjenjujemo iskustva i pomažemo pacijentima. Najveća je beneficija kad pacijenti dobiju ono što im je potrebno. Kad govorimo o zdravstvenom sistemu, uvijek naglašavam da sam jako sretna da se bavim svojom strukom u Americi, gdje se zaista svi trude da ljekaru omoguće neophodne uslove. Moje kolege koji rade u Bosni i Hercegovini su pravi heroji, oni se moraju boriti sa puno većim problemima nego što se ja borim“, priča doktorica Mahira.
Dr. Mahira Tanović u sali/foto: Privatna arhiva
Mahira je od onih što ne kritikuju, ali s pravom ukazuje na to kako popraviti zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini. Misli da se fondovi koji se daju za zdravstvo moraju odvojiti, mora se odvojiti, naprimjer, nabavka materijala od plate ljekara. I konačno se mora početi nagrađivati kvalitet. Jedan hirurg koji ide u operacionu salu deset puta sedmično mora biti bolje nagrađen od kolege koji nikad ne ide u salu. Možemo govoriti šta god hoćemo, ali dok se ne počne praviti ta vrsta razlike ljekari će se osjećati poniženim.
„Kad meni u Mostaru kažu da sam heroj jer svoj odmor provodim radeći, ja odgovorim da su heroji domaći ljekari koji pacijentima nastoje obezbijediti sve što je potrebno. To što mi dođemo i provedemo dvije-tri sedmice radeći u svom gradu ili u svojoj zemlji nije ništa u poređenju s tim koliko su domaći ljekari i medicinsko osoblje požrtvovani, koliko oni rade.“
Kad vas sudbina, rat, ili ko zna šta zakotrlja od Mostara do Njujorka, gotovo da i nemate vremena o sebi misliti, kad još izaberete doktorsku profesiju, a strastveno ste joj posvećeni, onda su vam pacijenti važniji od sebe same.
A o radu u Sjedinjenim Američkim Državama i porodici Mahira priča:
„U SAD-u živim skoro pa tri decenije. Moj sin se rodio u izbjeglištvu, u Hrvatskoj, došao je u Ameriku sa šest sedmica. Sad završava medicinu. Moja kćerka je magistar građevine i okoliša, radi na raznim projektima kao konsultant. Samo to da je ona u Mostaru provela više od dvije godine govori o njenoj vezi sa domovinom. Inače, ona se rodila u Americi, ali uvijek kaže da je iz Mostara. Što se tiče jezika, moja djeca su zapravo trojezična, jer govore i španjolski jezik na istom nivou. Čitaju i ćirilicu i latinicu. Kad su u društvu, u Mostaru, niko ne bi prepoznao da su odrasli negdje vani. Oni osjećaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju, jednako kao i Sjedinjene Američke Države. Moj muž, mada je po struci lingvist, izgradio je karijeru u nevladinom sektoru, u organizacijama u kojim radi sa ljudima kojima je potrebna pomoć bilo koje vrste, ili su izbjeglice, raseljene osobe ili nezbrinuta lica, iz bilo kojih razloga. Ja imam svoju privatnu praksu, radim sa studentima, vanredni sam profesor na Medicinskom fakultetu. To bi bilo ukratko čime se bavi moja porodica. Mi u kući uvijek govorimo samo maternjim jezikom, tako da ga djeca odlično govore. Nije znanje jezika u tome da se možete sporazumijevati, nego poznavati kulturu, znati idiome, prepoznati šale, razumjeti pozadinu neke priče. Tek se tada djeca mogu osjećati komotno u državi iz koje potiču.“
„Šta god da radimo, čime god da se bavimo, koliko god da zarađujemo, to je sve irelevantno, važno je da ako si u prilici da pomogneš, pomozi, ne spominji, i olakšaj drugom ljudskom biću… Ljudi pamte male stvari, i pamte kako si ih tretirao… Sve drugo se vremenom zaboravi“, poruka je prof. dr. Mahire Tanović, za koju možemo reći da živi između Mostara i Njujorka, između BiH i SAD-a.
Dr. Mahira Tanović sa kolegama/foto: dijaspora.mhrr.gov.ba
Život je za Mahiru onoliko vrijedan koliko drugima pomogne, s njima patnju i radost podijeli, otklanja im bol, a pred ogledalom, koje niko ne može prevariti, poslije svake intervencije ugleda onaj plavi čuperak iz Brankovca što joj iznova poručuje: Ma možeš ti to, Mahira, jer te očekuju u njujorškoj bolnici, u tvom Mostaru, Sarajevu i Osijeku, a čeka te i jedna desetogodišnja djevojčica iz daleke Afrike da joj život učiniš ljepšim.
Bljesak je ovo iz Mahirine životne priče, a u onoj stvarnoj doktorice Tanović stotine je romana i ljudskih sudbina, pa otvorenim očima gleda na ono što se i njoj i Mostaru dogodilo. I mijenja nabolje, bilo kao dopredsjednica NYSSPS-a (NY State Society of Plastic Surgeons) ili kao predsjednica BHAAAS-a (Bosanskohercegovačko-amerika akademija umjetnosti i nauke).
U vremenu nevremena, dr. Mahira Tanović je istinski velikan moderne medicine, ljudskosti i humanosti.
