Foto: Armin Durgut
Žestina i trajanje studentskih prosvjeda u Srbiji iznenadili su mnoge — najkasnije od 15. ožujka. Više od 300 000 ljudi okupilo se u znak sjećanja na 15 ljudi koji su poginuli u urušavanju nadstrešnice na novosadskom kolodvoru. Većina promatrača vjeruje da je prosvjed bio veći čak i od masovnih prosvjeda 2000. koji su u konačnici doveli do pada Slobodana Miloševića. Pokret je stekao značajnu snagu u društvu, a većina sveučilišnih profesora podržava prosvjede, a štrajkovi se nastavljaju iu mnogim srednjim školama. Dok su prosvjedi jačali, zahtjevi prosvjednika ostali su isti u posljednja četiri mjeseca. Glavni među njima je temeljita istraga nesreće, uključujući i pitanje je li u obnovi kolodvora bilo korupcije.
Vlada već mjesecima odgovara na te zahtjeve da je ispunila svoje obveze i objavila sve relevantne dokumente. Dvije strane tako ostaju nepomirljive, a napetost i polarizacija rastu umjesto da jenjavaju. Ponovno raste broj nasilnih napada na prosvjednike; Upravo prošlog vikenda, pročelnica katedre za filozofiju u gradu Nišu na jugu Srbije izbodena je nožem na javnoj ulici. Tijekom posljednjih prosvjeda u Beogradu, uređaj poznat kao LRAD, ili zvučni top, postavljen je, iako u ovom trenutku nije jasno tko ga je postavio.
Bliske krize
Stoga nema znakova smirivanja situacije. Zapravo, bliža analiza otkriva da je Srbija u stisku duboke političke krize — ili bolje rečeno dvostruke političke krize. Autokratski sustav koji su u proteklih 10 godina uspostavili predsjednik Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) na rubu je. Nedavna istraživanja pokazuju da 59 posto građana podržava prosvjede, dok je nedvosmislenu podršku Vučiću iskazala tek trećina ispitanika. Vlada je na krizu odgovorila sve jačim represijama, posebno ciljajući na civilno društvo. Istovremeno, Vučić je najavio stvaranje novog pokreta kao protutežu studentskim prosvjedima. Otvoreno je pitanje hoće li mu to pomoći, budući da se osjećaj oslobođenja sada širi zemljom. Studenti konačno poručuju ono što su mnogi dugo mislili – žele Srbiju u kojoj nema korupcije i koja cijeni demokraciju, dostojanstvo i socijalnu pravdu.
Zahtjevi za istragom nesreće odavno su dobili političku dimenziju. ‘Mijenjamo sustav’ jedan je od slogana koji se ističu u Beogradu. Radi se o mnogo više od želje za smjenom vlasti, odnosno o zamjeni koalicije između SPP i Socijalističke partije Srbije (SPS) novom parlamentarnom većinom. Studenti ne traže samo povratak vladavini prava, slobodnim medijima i predstavničkoj demokraciji. Oni pozivaju na bitno drugačiju vrstu demokratskog sudjelovanja – potpuno novi politički sustav. Prosvjedni pokret se tako namjerno distancirao od etabliranih stranaka, čak i onih koje se smatraju proeuropskim ili progresivnim.
“U očima mnogih Srba, sve stranke u zemlji izgubile su veliki dio legitimiteta.”
U očima mnogih Srba, sve stranke u zemlji izgubile su veliki dio legitimiteta. To se odnosi na oporbene stranke, čak i one proeuropske, mlade ili ženske, kao i na vladajući SPP. Riječ je o rasulu koje je izazvala autokratska transformacija zemlje, ali i o samom Vučićevom režimu. Konstantni medijski napadi na oporbene aktere u proteklih 10 godina dodatno su narušili njihov imidž. Mnogi sada smatraju stranačku politiku samo igrom moći u kojoj se ljudi bore za položaje, novac i dogovore. Sabor je odavno prestao biti mjesto za rasprave i vaganje različitih interesa; umjesto toga, naširoko ga se smatra samo nekom vrstom kazališta. Upravo ovdje razmjeri druge krize – krize reprezentacije – postaju očiti.
Da je sam sustav zastupanja u krizi vidljivo je iz onoga što se događa na lokalnoj razini. Građani u Beogradu, Nišu, Novom Sadu i mnogim manjim gradovima više su puta pokušavali organizirati bojkot sjednica mjesnih odbora, organizirajući alternativne zborove građana poznate kao zborovi. Oni su otvoreno raspravljali o dugogodišnjim nedostacima u područjima kao što su javni prijevoz, zagađenje i obrazovanje. Političari i predstavnici civilnog društva – čak i oni iz oporbe – često su nepoželjni na skupštinama, takva je i frustracija prosvjednika nedostatkom reformi i njihovo nepovjerenje u etablirane aktere. Sve je veća želja za novim oblicima političke participacije. Pozivi na izravnu demokraciju kruže okolo – to je poruka koju su neke oporbene stranke sada poslušale.
Ekonomist srpskog podrijetla Branko Milanović nedavno je istaknuo globalni kontekst ovih događaja, okarakteriziravši ih kao dio kolapsa reprezentativnog sustava u cijelom svijetu. Studentski prosvjedni pokret, pretpostavlja Milanović, može biti apolitičan u konvencionalnom smislu, ali je osuđen nastaviti igrati istu igru; Uostalom, da bi se njihovi zahtjevi ostvarili, Vučićev režim morao bi sam sebe ukinuti. Prosvjedi bi tako mogli gurnuti zemlju prema diktaturi ili barem daljnjem jačanju državne represije. Nedavni porast nasilja na srpskim ulicama i navodna uporaba zvučnog topa na prosvjedu u Beogradu 15. ožujka sugeriraju da je možda Milanović u pravu.
Pa kako dalje?
Ima li još prostora za stranačka politička rješenja ili je budućnost Srbije izbor između pojačane autokracije i izravne demokracije? Skupština Srbije prihvatila je 19. ožujka premijerovu ostavku koju je on sam najavio još u siječnju. Sada ima 30 dana za formiranje nove vlade. Ako ne uspije, novi izbori bit će održani u prvoj polovici lipnja. To još nije zadano, ali ovoliko je sigurno: ako se održi, oporbene stranke će odbiti sudjelovati. Potencijalno prijeti politički zastoj.
Oporba je nedavno predstavila svoj koncept ‘vlade nacionalnog povjerenja’ — prijelazne vlade s mandatom od oko devet mjeseci. Imala bi dva glavna cilja: temeljito istražiti nesreću u Novom Sadu i pripremiti teren za slobodne i poštene izbore. Također bi se nastojalo uključiti u studentski pokret i nove institucije izravne demokracije, lokalne skupštine građana. Prijelazna bi vlada stoga predstavljala put naprijed temeljen na konsenzusu i dijalogu — izlaz iz krize autoritarnosti i krize reprezentacije. Bio bi to logičan korak u vrijeme dubokog nepovjerenja.
“Pokret bi dobio veći poticaj i utjecaj ako bi se ponovno pokrenuo dijalog između studenata, građana i vlade i prevladale podjele među naprednjacima.”
Predsjednik Vučić je, međutim, odlučno odbacio ideju prijelazne vlade, možda imajući na umu događaje u Sjevernoj Makedoniji, gdje je takva prijelazna vlada dovela do svrgavanja tadašnjeg premijera Nikole Gruevskog i njegove vladajuće VMRO-DPMNE. Za sada je teško vidjeti kako bi se mogao postići bilo kakav dogovor između vlasti i oporbe. Jednako je nejasno kako se rascjep između prosvjednog pokreta i oporbenih stranaka može zaliječiti.
Do sada je Europska unija zauzela izrazito nepristrasan pristup. Podrška Komisije srpskoj vladi možda je malo ohladnjela, ali još nije poslala jasnu poruku, osim da ‘zemlja mora ispuniti reforme EU’. Njegov gospodarski interes za velike projekte poput rudarenja litija u dolini Jadra ili Expo 2027 u Beogradu čini se nepromijenjenim — iako su ti projekti izvedivi samo ako postoji veća domaća stabilnost i demokratske reforme. Upravo je ta činjenica razlog zašto bi EU trebala igrati proaktivniju ulogu, slanjem jasne poruke vladi i pružanjem ciljane potpore prodemokratskom pokretu.
Sa svoje strane, pokret bi dobio veći poticaj i utjecaj ako bi se ponovno pokrenuo dijalog između studenata, građana i vlade i prevladale podjele među naprednjacima. S takve pozicije snage mogla bi biti sposobna pregovarati s vladom o uvjetima za slobodne i poštene izbore i demokratsku tranziciju.
