Moj drug kaže da bi na sva grobišta, a nije da ih fali i u Hrvatskoj i u Srbiji, stavio natpis: Zabranjen pristup političarima i psima! Ne slažem se s ovim o psima, jer plemenitija su to bića od političara koji se ovih dana, visokim temperaturama i mogućim moždanim udarima usprkos, šuljaju po svojim državicama, sve njegujući takozvanu kulturu sjećanja. Na mrtve. Svoje! Ubijene od „druge strane“ prije milijun godina, ali itekako važne za stalno političko manipuliranje i pretvaranje pijeteta sjećanja u profane političke poene. I uopće, kakva kultura sjećanja na području kojim i danas sretno hodaju ratni zločinci, jednako u Hrvatskoj i u Srbiji, a osuđeni se ratni strvinari slave kao heroji?
Uglavnom, svakoga ljeta svjedočimo hodočašću grobištima u seoskim gudurama po Hrvatskoj; ondje dva, ondje četiri mrtva nastradala od ove ili one zločinačke ruke, onda gledamo patetična lica političara, bilo srpskih, bilo hrvatskih, ovisno o tome koje su nacionalnosti oni čije kosti služe kako bi oni, a ne povjesničari, ustanovljavali što spada u kulturu sjećanja. Pišu se politički pamfleti, sve u ime sjećanja na „nevine žrtve našeg naroda“, a naročita se užurbanost po lošim seoskim putovima osjeti u vrijeme obilježavanja „herojske“ akcije Oluja, te fešte opakog hrvatskog nacionalizma. Ili pak srpskog, zavisi gdje se predstava održava. U Hrvatskoj to se smatra legitimnom vojnom akcijom kojom je oslobođen veliki dio Hrvatske, i to je točno, no manjka nekako u toj „kulturi sjećanja“ tek „sitan“ detalj o masovno spaljenim srpskim kućama, ubijanju staraca i pljački imovine. Fali i „detalj“ o odlasku skoro 200.000 Srba iz Hrvatske, za što su krivci obje tadašnje nacionalističke vlasti, u Hrvatskoj i Srbiji. I jest, tragičan je bio egzodus srpskih građana te ’95., samo, eh, samo, bilo je nešto i prije toga, bilo je ono čemu sam sama mučno svjedočila, nasilno stvorena državica u državi, ta Srpska krajina sa svojim uličarskim, terorističkim vodstvom, pažljivo instruiranim od intelektualne i političke elite Beograda, bilo je ogromnog progona Hrvata, zločina i pljački, a čega ni danas nema u srpskoj takozvanoj kulturi sjećanja.
Ima zato već desetu godinu, u režiji vječno patetičnog provokatora, srpskog predsjednika Vučića, performansa zvanog Dan sjećanja na stradale i prognane u hrvatskoj akciji Oluja, pa je pod sloganom „Oluja je pogrom!“ priveo Vučić u Loznicu oko osam tisuća svojih pristaša kako bi se orgijala „kultura sjećanja“, dok će druga poluga vlasti, srpski patrijarh Porfirije – iako umoran od bučne obnove rezidencije mu na beogradskom Dedinju, plaćene državnim novcem – čilo poručiti da će se „srpski narod mirom suprotstaviti svakom nasilju, ratu i takozvanoj Oluji“. Zašto takozvanoj i kojem to ratu, nije objasnio. Ali dobro zvuči za gladne nacionalističke uši, baš kao i jedna Nataša, prognanica iz Oluje, koja je zamolila „da se uči o stradanju srpskog naroda, da nam se nikada više ne ponovi“. Nema, eto, u Natašinom sjećanju važnog fakta da je, dok je živjela u Hrvatskoj, bio jedan Slobodan Milošević, satrap i nalogodavac ratnih zločina u BiH, na Kosovu i u Hrvatskoj, te da je taj najveći krivac i za stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, kao kreator nemoguće ideje o srpskoj državi unutar hrvatskog teritorija, i da bi ga baš trebalo uključiti u tu kulturu sjećanja, e da se „više nikada ne ponovi“.Upravo kao što bi i hrvatsko zločinačko, ratno cijepanje Bosne valjalo usaditi u sjećanje Hrvata.
Nije dakako usfalio na toj nekrofilskoj predstavi u Loznici i drug Dodik iz paradržave Republike Srpske kojega grobovi „podsjećaju na tugu, dok su spomenici u Federaciji BiH i Hrvatskoj skalamerija i pokušaj novog poniženja“, pa onda rezignirano utvrdio da „moramo da idemo dalje, ali ne smijemo zaboraviti i izgubiti sjećanje na jedan ponosan narod, Srbe s prostora Republike Srpske Krajine“. Eto, tako taj idiot i danas naziva onaj nekada okupirani dio Hrvatske, a da se samo njega pita bilo bi tih republika srpskih barem stotinu na području bivše Jugoslavije; jednu je ionako stvorio na temeljima masovnih grobnica u Srebrenici kojoj bi sada promijenio još i ime, jer tako on zamišlja kulturu sjećanja.
Naravno, pečat i ovom srpskom žrtvoslovlju dao je lično veliki vođa, pa ustvrdio taj Vučić kako su „početak avgusta dani naše tuge, sećanja, muke zbog izgubljenih ljudi, njihovih kuća, ognjišta, dece koju nikada nećemo moći da vratimo i ponosa jer oni koji nas napadaju i raduju se svojoj velikoj pobedi“ – to bi ga imali biti Hrvati – „nikada neće moći da shvate da nije pobeda kada akciju vodite na tenku“.
I tko da Vučića, vođu „najstradalnijeg naroda na Balkanu“, podsjeti na one tenkove kojima su, po nalogu njegova tadašnjeg šefa Miloševića, horde zla ubijale Vukovar, tko da mu u sjećanje prizove tenkove na kojima su u Srebrenicu stigli srpski zlotvori, da bi masovno pobili Bošnjake i djecu „koju nikada nećemo moći da vratimo“? Ali, nije on tu da potakne sjećanje na srpske zločine, nego da „odvrati svakoga od napada na našu zemlju i agresiju na naš narod“. A samo taj neurastenik, ili božji pastir Porfirije, znaju tko se to sprema napasti „najstradalniji narod na Balkanu“.
