Oznaka aleksandar vučić

Ko je sada plaćenik? SPC protiv „naše dece“

Promenljiva funkcija zapadnih teorija zavere u diskursu SPC-a mora se takođe sagledati u širem kontekstu autoritarnog zaokreta Srbije. Upravo je srpsko političko rukovodstvo – naročito predsednik Vučić – isplivalo na površinu kao glavni proizvođač i diseminator zavereničkih narativa, efektivno potiskujući druge aktere u okviru srpske zavereničke kulture. Temeljnim preuzimanjem javnog diskursa, Vučić je monopolizovao i normalizovao teorije zavere kao rutinski politički alat – korišćen za skretanje pažnje i diskreditaciju ozbiljne opozicije.

Tomislav Marković: Srpsko društvo je zatrovano zločinačkom prošlošću

Društvena stvarnost nije prirodna pojava, već konstrukcija koju su ljudi stvorili. Ova očiglednost se često previđa, što dovodi do iskrivljene percepcije realnosti. Takvo iskrivljenje je vidljivo i kad su u pitanju protesti koji u Srbiji traju od novembra prošle godine, otkad je pala nadstrešnica na Železničkoj stanici u Novom Sadu, usmrtila šesnaestoro i osakatila dvoje ljudi. Studenti stoje na čelu masovne pobune, prokrstarili su celu zemlju, probudili uspavano građanstvo. Studenti vode, građani slede, zagledani u mlade kao spasitelje.

Nema čuda u Kosjeriću

Izbori u Kosjeriću i Zaječaru postigli su mnogo. Smanjili su rapidno kapacitet naprednjaka na lokalu i pokazali glasački trend i raspoloženje građana i građanki Srbije. Oni žele referendumsko izjašnjavanje o budućnosti zemlje. Odnosno jedan cilj i jedno pitanje: sa naprednjacima ili bez njih. I jedan odgovor: BEZ NJIH! S

Istorijski značaj studentskog pokreta

U prethodnom tekstu na Peščaniku bavio sam se političkim i društvenim značajem studentskog pokreta. Ta dva aspekta pripadaju kratkoročnoj i srednjoročnoj ravni temporalnosti i podložni su većoj dinamici promena. Postoji, međutim, još jedna ravan u režimu temporalnosti, a to je dugoročna, često retorički označavana kao istorijska (sa vrednosnim, a ne vremenskim značenjem).

Pokazna vežba sile i prisile

Režim je u utorak 28. aprila prvi put upotrebio sredstva prisile. U pokušaju probijanja blokade novosadskog DIF-a policija je pendrecima, suzavcem i štitovima povredila više građana, a jedan student je uhapšen zbog optužbi da je fizički napao dekana

Alejkumu selam, Gorane!

Da bi se gradio mir, od svakog političkog sporazuma važnije je razumijevanje. Ne može se i ne treba uvući u tuđu kožu, niti ući u nečije cipele, ali se mora, zbog sebe, pokušati razumjeti zašto je neko otišao putem koji je bio zabluda, umočena u laž i mržnju prema drugima. Jer drugog puta – nema. Tačno sam taj iskorak za razumijevanje vidio u govoru Gorana Samardžića, koji se obratio studentima i građanima koji protestuju ispred RTS-a u Beogradu.

Kako Vučić jede decu

Sve bi Vučić dao "za našu decu", danonoćno obilazi obdaništa i škole, prima delegacije đaka, spasava ih iz mećave i vodi na Zvezdine utakmice. Čak i studente voli da naziva "srpskom decom", i uopšte, kad Vučića vidi uvek okruženog maloletnicima i čuje kako su mu usta puna "srpske dece", zlonameran neko svašta bi pomislio.

Zloupotreba i poslednji dani

Iako se to dugo najavljivalo, iako su čitavu stvar najavljivali iz samog vrha režima, teško je bilo poverovati da će se zaista usuditi da u policiju na razgovor pozovu rektora Univerziteta u Beogradu. Pri tom, „razgovor“ je ovde eufemizam: namerno se stvara utisak da rektor zapravo ne ide na razgovor u svojstvu građanina, nego da će biti saslušan kao osumnjičeni. Dakle, desilo se.

Mrzim, dakle postojim

Mišljenje je navika. Kao pušenje. Naviknete se da mislite i onda vam svest mahinalno poseže za promišljanjem kao ruka za cigaretom. Ni ne pitate se da li je i koliko štetno može da bude po vas. Ali je i vlast navika. Štetnija po okolinu od pušenja. I dok mi mislimo po navici, vlast ima naviku da progoni mišljenje. Čak toliko da bi, po ugledu na neuglednu predsednicu skupštine („ko se lača mati“) promenila Dekartovu maksimu u: Mislim, dakle ne postojim.

Humanistika i demokratija

Mnogi mladi ljudi mi govore o svom strahu da budućnost ne postoji. Kad razmišljaju o budućnosti, oni takođe pitaju: šta se još može zamisliti ili čemu se još možemo nadati? Kad kažemo da nema budućnosti ili da budućnost obećava samo još veće uništavanje, i dalje nešto zamišljamo, makar to bila mračna slika u kojoj nema ni tračka nade. Ali čak i kad zamišljamo neizbežan kraj, i dalje nešto zamišljamo.