U onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je hrvatska agresija iza sebe ostavila na hiljade mrtvih, osakaćenih i protjeranih, gdje su s lica zemlje doslovno izbrisani ljudski domovi, kulturni spomenici i vjerski objekti, fotografija iz Predsjedničkih dvora s vremenom je postala simbol Izetbegovićeve političke karijere. Simbol, koji je, baš kao i u Tuđmanovom slučaju, možda i pogrešno, a na neki način možda i s pravom, utemeljen na narativu o izdaji.
Pa ipak, teško je, čak i s ove distance, odgovoriti na pitanje šta su bili dalekosežni ciljevi Izetbegovićeve politike, ali je od samog početka bilo jasno da je u svojoj platformi on prije svega afirmirao upućenost Muslimana, kasnije Bošnjaka, na islam i to u onom smislu u kojem je značilo da izvan vjere, niti ima Muslimana kao naroda, niti ima Bosne kao suverene države; na neki način, moglo bi se reći da je država za njega bila samo sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi.
Mislim da primarni problem nisu predrasude o BiH u hrvatskoj javnosti, nego one kojima HDZ BiH obmanjuje vlastite birače uporno ponavljajući mantru o njihovoj navodnoj ugroženosti dok istovremeno ucjenama uspijeva blokirati državu i njene institucije. Nije mi jasno kako je moguće da ljudi ne shvaćaju štetnost politike koja se samo deklarativno bori za interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a koliko joj je do njih stvarno stalo najbolje pokazuje “brigom” o Hrvatima u Republici Srpskoj i kantonima u kojima HDZ nema većinu.”
Franjo Tuđman je “riješio” hrvatsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da na 90 posto teritorija Bosne i Hercegovine uskoro neće biti Hrvata ni za lijek. A Slobodan Milošević je “riješio” srpsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da Srbe u Hrvatskoj instrumentalizira i onda ostavi na cjedilu i prepusti izbjegličko-prognaničkoj sudbini. S tim što rasplet na Kosovu tek slijedi, a ni Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju se čemu radovati, nakon što su se našli u svojevrsnom rezervatu.
Tuđman je bio mnogo kompleksnija ličnost u odnosu na Izetbegovića, vjerovatno i zbog toga što je u sebi ujedinjavao nekoliko različitih, pa čak i oprečnih identiteta – titoistu i mačekovca, komunistu i demokratu, partizana i ustašu, jugoslovenskog unitaristu i hrvatskog nacionalistu. To što je u jednome trenutku shvatio da komunizam nije ono što je kao mladić mislio da jeste ili možda nakon što je pod skramom partizana u sebi počeo da otkriva duboke naslage hrvatskoga nacionaliste, nije ga činilo opreznijim i više sumnjičavim prema svojim kasnijim uvjerenjima.
Mislim kako je simptomatično da počinitelji zločina s hrvatske strane u pravilu naginju ustaštvu, a zločinci sa srpske strane četničkoj ideologiji. Bez ideologija koje pravdaju njihove zločine oni bi bili obični ubojice i palikuće; s prikladnom ideologijom nema te svinjarije koja se ne bi mogla pravdati nacijom, vjerom, domovinom.
HDZ je rasadnik gaulajtera (gauleitera). Najpoznatiji od njih su bili Tomislav Merčep, Branimir Glavaš, Gojko Šušak i Đuro Brodarac. Oni su bili istinski gospodari života i smrti. Gaulajteri su nasilnici koji drže svu vlast u svojim rukama, odani su vođi a narod preziru.
Poznati mostarski pisac Elvedin Nezirović, dobitnik nagrada „Stevan Sremac“ i „Predrag Matvejević“, u velikom istraživačkom eseju o početku opsade Mostara, donosi detalje početka napada na grad HVO-a i Hrvatske vojske te analizira koje su ideologije i pojedinci utjecali na krvavu i zastrašujuću opsadu hercegovačke prestolnice.
Od maja 1993. do marta 1994. ubijeno je više stotina ljudi, oštećeno ili uništeno deset džamija i razoren Stari most. Haški sud (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) je utvrdio da su „tijekom ovog perioda istočni Mostar i naselje Donja Mahala na zapadu bili izloženi dugotrajnom vojnom napadu od strane HVO-a, uključujući intenzivnu i neprekidnu vatru i granatiranje. HVO je ometao, a povremeno čak i potpuno prekidao prolaz humanitarne pomoći. Tako je muslimansko stanovništvo bilo prisiljeno živjeti u izuzetno teškim uvjetima, bez hrane, vode, struje i adekvatne njege”. Sud je utvrdio da su vojnici HVO-a počinili veći broj silovanja te na istočni Mostar ispalili preko 100.000 granata.
Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska, kako su naveli, ovom akcijom podsjeća na sudski dokazanu odgovornost koju je hrvatski politički i vojni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom imao u ratu u Bosni i Hercegovini.
Čisti i djevičansko netaknuti Tuđman od bronce na delti Pothodnika i inkartani i dijaboličansko ispišani Smoje iz ljevaonice pred plićakom Veloga Varoša, egzaktni su pokazatelj stanja u Splitu
Ocjena Zorana Milanovića o isticanju izraelske zastave na zgradi Ministarstva vanjskih poslova kao “idiotskom potezu” istovremeno je i sasvim točna i sasvim promašena. Jedini istinski “idiotski potez”, naime, predstavlja vješanje hrvatske zastave na zdanje u kojem se kroji vanjska politika…
