Oznaka Izrael

Ako umrem, želim glasnu smrt

„Ne želim biti samo udarna vijest ili broj u grupi, želim smrt koju će svijet čuti, utjecaj koji će ostati kroz vrijeme i bezvremensku sliku koju ne može zakopati vrijeme ili mjesto.“ (foto-reporterka Fatima Hassouna, ubijena u izraelskom bombardiranju Gaze).

Ammiel Alcalay: Palestinski narod je jednostavno herojski

Nema drugog načina da se to kaže, bez obzira na to prihvaćaju li oni ili odbacuju takvu oznaku. Došao sam do zaključka da se gotovo nepojmljiva snaga palestinskog otpora mora mjeriti prema enormnosti sila koje ga nastoje uništiti. Činjenica je da najmoćnije vojne, tehnološke i propagandne sile u ljudskoj povijesti nisu uspjele natjerati Palestince da odustanu od prava na povratak i prava da sami određuju svoju sudbinu na vlastitoj zemlji, kaže njujorški književnik i prevoditelj, znanstvenik i profesor židovske tj. hebrejske književnosti na Queens Collegeu

Djeca Palestine i novo bratstvo ljudskosti

Palestinska djeca, ni kriva ni dužna, postala su metafora svih zaboravljenih. Ona više ne brane samo sebe. Ona brane holokaust od zaborava, Srebrenicu od poricanja, Sarajevo od zaborava, Ruandu od geografskog zatvaranja, Ukrajinu od zamora empatije. Svaki antisemitski ispad, svako poricanje genocida danas vrijeđa ne samo Jevreje i Bošnjake – nego i Palestince. Jer djeca nisu podijeljena po vjeri. Ona su braća po suzama.

Vesna Rajnović: Gaza – grobnica ljudskosti

Odnosom prema Gazi legitimirali smo pravo jačega da čini što god ga je volja i pritom cinično naziva antisemitom svakog tko ga u tome pokuša zaustaviti. U okončanju ovog genocida zato posebno mjesto imaju hiljade i hiljade hrabrih Židova koji nisu zaboravili holokaust pa, čuvajući sjećanje na tragediju vlastitog naroda koji je jedva preživio pokušaj istrebljenja, širom svijeta svakodnevno glasno poručuju – „Ne u naše ime!” svjedočeći da borba protiv fašizma ne smije biti poistovjećena s antisemitizmom.

Gaza

Televizija Al jazeera upozorila je gledaoce na uznemirujuće snimke. Ali, jesmo li baš takve mogli očekivati? Ili smo mislili da smo već sve vidjeli padom Vukovara u Hrvatskoj '91. i tjeskobnom kolonom prognanih Hrvata iz toga grada, ili one autobuse kojima su Bošnjaci u Srebrenici masovno odvođeni u smrt? Ili kadrove krvavog masakra na sarajevskoj tržnici za vrijeme četverogodišnje opsade Sarajeva, ili iscrpljene zatočenike u hrvatskim logorima za Bošnjake u Dretelju, Heliodromu…? Ne, s ekrana su nas zatekle tamne oči slatke djevojčice u bolničkom šatoru. U Gazi. Ona ima dvije godine i teška je jedva sedam kilograma. Sedam kilograma kostura, tankih nožica i ručica, obavijenih majčinom očajnom spoznajom da joj dijete umire od gladi.

Rat uništenja

U Izraelu ima dosta političara i javnih ličnosti koji pozivaju na završetak rata. Ima ih puno koji se bore za oslobađanje talaca. Još više je onih kojima je stalo do pada ove vlade. Postoje i oni koji brinu o statusu Izraela kao izopštene zemlje. Mnogi su uznemireni i zbog cene koju će zbog toga platiti izraelska ekonomija i društvo.

Plenkoviću, potpora genocidu ne u naše ime!

Brus, Plenkoviću, izraelske vojne akcije protiv milijunskog nenaoružana naroda pod platnenim šatorima, na kiši i hladnoći, izgladnjelog, bolesnog i progonjenog, smišljena je akcija istrjebljenja ljudi s njihovog tla na kojem su im najprije razoreni domovi, škole, bolnice, komunalna infrastruktura...

Uništenje Hamasa

Svi žele uništenje Hamasa. Ima li ikoga ko je protiv? Ekstremisti to žele pre oslobađanja talaca, umerenjaci kažu: prvo da oslobodimo otete, a posle ćemo da uništimo Hamas. Ovu iluziju treba raskrinkati: uništenje Hamasa je brisanje celog naroda ili bar svih muškaraca u Gazi. To je genocid pod maskom pristojnosti. Iako naizgled legitiman cilj, posebno nakon 7. oktobra, nemoguće ga je postići bez gaženja cele Gaze. Stoga je uništenje Hamasa zločinački cilj. Sve dok se okupacija nastavlja, on nikada neće biti postignut. Čak i ako se otpor ne bude zvao „Hamas“, on će se ciklično obnavljati, a Izrael će ga gušiti.

Šoa 2 u našoj izvedbi

Izrael ne vrši holokaust nad palestinskim narodom, ali se u poslednjih 19 meseci približava tome velikom brzinom. Ovo se mora izgovoriti, posebno na Dan Šoe. Stajao sam mirno dok su sirene zavijale kao i svake godine,1 a misli su mi lutale. Setio sam se bake i deke, Sofi i Huga, čija imena sam video uklesana na zidu sećanja na starom jevrejskom groblju u Pragu. Onda sam se setio prizora iz Gaze koji me progone. Kao dete sam tokom zavijanja sirena zamišljao veliku vatru koja guta sve. Do rata u Gazi u toj vatri su goreli Jevreji, a ove godine sam video izgorele bebe iz šatorskog naselja u Han Junisu i sa njima još hiljade dece, žena i muškaraca koje je izraelska vojska ubila bez milosti.