„Treba činiti dobro do iznemoglosti.Treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo ga mi užasnuli količinom zla na svijetu.Treba činiti dobro do granice gluposti, i preko nje. I kada nema nikakvoga razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća. Treba, usprkos svemu. Treba, jer je to jedino i ništa drugo nema smisla. I jer je jedini udar na besmisao-to dobro. Treba činiti dobro i kad pomisao na činiti dobro nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvoga smisla“. (Slobodanka Boba Đuderija 2016.godine)
Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net organizuju promociju knjige „Dobri ljudi u poganom vaktu“ autora Milana Račića koja će biti održana 28. februara u 18h u Kulturnom centru u Mostaru.
Znala je dobro Vesna da je najteže uspjeti u svom gradu, a kad tu probeharate, u svijetu se možete predstaviti i ovako i onako, ali će vas pamtiti samo onakvim kakvim stvarno jeste. „Zlatka Vuković" s svoje tri fabrike, a Vesna Šunjić i ova modna konfekcija tada su Mostar proslavile i kao grad mode, ljepote i glamura.
Enes misli na Velež i kad je sa suprugom i najbližim. Uvijek traži neke nove, a stare Veležove papire. Za njega je Velež više od ljubavi. Traje duže od stoljeća i zato ga s pravom pitomo zovu „Rođeni“ ili mu pjevaju „Crveni – Crveni“. I tako Enes na svoj osoben i praktičan način pokazuje da Mostar ne treba dijeliti nego spajati. Enes Vukotić kad izgovoriš - enciklopedija Veleža i Mostara si rekao.
Zato Zoran, bez obzira na sve, duboko vjeruje da Mostar može biti i svoj i komšijski, da su susjedi važni koliko i porodica, da mi mnogo bolje znamo od međunarodnih kako se zajedno živi i da nas ne uče šta je multietičnost jer im je tek djed osvajajući tuđe, vidio drugačije. I u ovako zamagljenom Mostaru, u unesrećenoj i podijeljenoj državi Bosni i Hercegovini, narodima koji su udaljeniji danas negoli prije tri decenije, Zoran Kazazić kao čovjek koji nosi prtljag dobrote i s uvjerenjima da se može više, brže i bolje.
Moj je Mostar kao i moja sataraš porodica sastavljen od najboljeg zavičajnog, sve začinjeno ljubavlju od Rondoa do beskraja, od drugara koje samo po nadimku znam, nikad ih po nacionalnosti i vjeri nisam prepoznavao, već kako su igrali lopte ili navijali za Velež. Oni su i danas moje društvo u Bristolu ili ih, nažalost, posjetim na zajedničkom groblju u Sutini.
Bogić Bogićević jeste putokaz kako sačuvati sebe sama, svoju dušu, ljude koje znaš ili ne znaš, jer su ljudi i treba ih čuvati i od sebe i drugih, od tuđe moći i njihove bespomoći, bez obzira kome narodu, vjeri ili naciji pripadali. “Svako ima pravo na dobro ili bolje i niko ne zaslužuje zlo”, rekao bi Bogićević. U vrijeme zla, u najtežim trenucima za opstanak jednog društva ili samo jednog čovjeka Bogićević je uvijek nalazio pravi odgovor, istina – često nepopularan i pojedincima i masama zavadenim ostrašćenim predvodnicima koji baš ovakve zle situacije koriste za svoje, a ne interese čovjeka i naroda koji bi da predstavljaju.
Kad hoćete da za nekog provjerite koliko je „težak“, pitajte njegove saradnike ili komšije. Ako su još i generacija, ocjena će biti jednaka onoj razrednikovoj što vas je čitavu osmoljetku pratio. Dijana Šoše, pedagog i muzičar, za Mustafu kaže: “Riječ je o vrsnom muzičaru, čovjeku koji kao malo ko njeguje i čuva našu kulturnu baštinu. Izvrstan je izvođač sevdalinki, harmonikaš i klarinista. A tek što je kao čovjek i pedagog dobar…”. Isto tako govore i sve njegove komšije. I oni što ga dobro znaju, ali i oni što su ga samo kroz pjesmu, harmoniku ili sevdah upoznali
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se kao godišnjica potpisivanja Opšte deklaracije Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima 10. decembra 1948. godine. Ova deklaracija najprevođeniji je dokument na svijetu. Tog dana dodjeljuje se i Regionalna novinarska nagrada “Srđan Aleksić” u Banjoj Luci. Tim povodom Tačno.net objavljuje priču Milana Račića o Srđanu i Radi Aleksiću koji su ugradili sebe za to univerzalno dobro.
Bio sam neuvjerljiv, baš kao i oni međunarodni birokrati koji to isto pričaju nama u BiH. Uče nas, koji smo vijekovima dijelili i dobro i zlo, kako da zajedno živimo. Postidjeh se na kraju, svog međunarodnog iskustva. Bolje da sam ga zadržao samo za sebe, a ne pričao šarene birokratske laži. Ipak, na svakom od silnih putešestvija izbjegličkim putevima spoznah: na svim su stranama ljudi i neljudi. Zamrznute konflikte neće odmrznuti zamrznuti nacionalistički političari. I oni domaći i oni međunarodni. Zarad svojih interesa. Žurimo natrag
Bez dlake na jeziku, Štefica kristalno jasno i bez potrebe da je iko tumači, govori i piše o događajima u Ljubuškom i Hercegovini, o politici nacionalističkih stranaka i njihovih vođa, o Srebrenici i Grabovici, o Republici Srpskoj i njenom predsjedniku. Ne štedi ni ove visoke ili niske međunarodne predstavnike. Piše i o poslušnicima režima, pravi intervjue s najpoznatijim intelektualcima iz bivše YU države, ali i prepozna one što se zarad fotelja antifašistima prikazuju, pa iz ministarskih fotelja odobravaju ili prećutkuju i druge proglašavaju odgovornim za otvaranje muzeja tamo gdje su logori bili.
„A, šta ima novo u Mostaru?“, upita me dobronamjerni komšija iz Titograda. Odgovorih: „Gore neg juče, a bolje neg sutra. Sve dok mladi i stručni ne 'penzionišu' ove iz ’92, onaj Mostar koji smo imali osamdesetih sigurno se nikad neće vratiti. Može li se napraviti neki novi i uljudniji, da imamo i Velež i Zrinjski, a da ne urnišemo Partizanski – generacijski je izazov“
