Odmah se mora naglasiti, jer se to rijetko spominje, da nije dovoljno biti rođen kao pripadnik neke „božije“ nacije ili naroda, da ne kažem plemena – budući da svi nacionalizmi naliče najviše na to – pa znati istoriju i svoje zemlje i svoga naroda, iliti svog obožavanog plemena i njegovog poglavice.
Pre godinu dana 27. juna 2024. preminuo je Alon Konfino, jedan od najznačajnijih istoričara sećanja i istraživača kulturne istorije, koji se bavio Šoom i istorijom Nakbe. Bio je važan i cenjen istoričar. Veoma je voleo ovu profesiju. Istoričari se generalno poistovećuju sa pouzdanom rekonstrukcijom prošlosti. I Alon je takođe mislio da je to zadatak istoričara, da rekonstruiše stvarnost što je tačnije moguće, znajući da je svaka rekonstrukcija delimična, ograničena i podložna promenama.
Specijalna izvestiteljka UN-a Frančeska Albaneze prošle nedelje se našla u udarnim vestima svetskih medija zbog otkrića da više desetina organizacija, kako navodi, profitira od izraelskog genocida u Gazi. Izveštaj koji je Albaneze predstavila u UN-u, Od ekonomije okupacije do ekonomije genocida, osim poznatih krivaca iz industrije naoružanja, imenuje i finansijske i obrazovne institucije širom sveta, kao i velike tehnološke kompanije, uključujući Alphabet Inc (Google), Amazon, IBM, Palantir i mnoge druge.
Mi živimo s Palestinom, to je jedna borba. To nije nešto što ja ili bend radimo kao pokušaj razumijevanja Palestinaca. Kad sam rođena, moje selo na jugu Libanona okupirali su Izraelci. Od djetinjstva svjedočimo masakrima i okupaciji posvuda u našim zemljama, pa se onda time i posve organski bavimo, kaže libanonska pjevačica, članica benda Sanam.
„Ne želim biti samo udarna vijest ili broj u grupi, želim smrt koju će svijet čuti, utjecaj koji će ostati kroz vrijeme i bezvremensku sliku koju ne može zakopati vrijeme ili mjesto.“ (foto-reporterka Fatima Hassouna, ubijena u izraelskom bombardiranju Gaze).
Nema drugog načina da se to kaže, bez obzira na to prihvaćaju li oni ili odbacuju takvu oznaku. Došao sam do zaključka da se gotovo nepojmljiva snaga palestinskog otpora mora mjeriti prema enormnosti sila koje ga nastoje uništiti. Činjenica je da najmoćnije vojne, tehnološke i propagandne sile u ljudskoj povijesti nisu uspjele natjerati Palestince da odustanu od prava na povratak i prava da sami određuju svoju sudbinu na vlastitoj zemlji, kaže njujorški književnik i prevoditelj, znanstvenik i profesor židovske tj. hebrejske književnosti na Queens Collegeu
Za ljude u Gazi retoričke promjene u istupima zapadnih političara i medija još ne znače ništa – i dalje su izloženi ubijanju i izgladnjivanju. No, valja se zapitati odakle su one došle. Uvjerljivim se tumačenjem čini ono koje naglasak stavlja na geopolitičke i poslovne interese
Palestinska djeca, ni kriva ni dužna, postala su metafora svih zaboravljenih. Ona više ne brane samo sebe. Ona brane holokaust od zaborava, Srebrenicu od poricanja, Sarajevo od zaborava, Ruandu od geografskog zatvaranja, Ukrajinu od zamora empatije. Svaki antisemitski ispad, svako poricanje genocida danas vrijeđa ne samo Jevreje i Bošnjake – nego i Palestince. Jer djeca nisu podijeljena po vjeri. Ona su braća po suzama.
U Izraelu ima dosta političara i javnih ličnosti koji pozivaju na završetak rata. Ima ih puno koji se bore za oslobađanje talaca. Još više je onih kojima je stalo do pada ove vlade. Postoje i oni koji brinu o statusu Izraela kao izopštene zemlje. Mnogi su uznemireni i zbog cene koju će zbog toga platiti izraelska ekonomija i društvo.
BIVŠI izraelski premijer Ehud Olmert tvrdi da Izrael čini ratne zločine u Gazi te da su "tisuće nevinih Palestinaca ubijene, kao i mnogi izraelski vojnici".
Brus, Plenkoviću, izraelske vojne akcije protiv milijunskog nenaoružana naroda pod platnenim šatorima, na kiši i hladnoći, izgladnjelog, bolesnog i progonjenog, smišljena je akcija istrjebljenja ljudi s njihovog tla na kojem su im najprije razoreni domovi, škole, bolnice, komunalna infrastruktura...
Široko rasprostranjena nestašica vode koju vrše vlasti ugrožava opstanak.
