Mnogi mladi ljudi mi govore o svom strahu da budućnost ne postoji. Kad razmišljaju o budućnosti, oni takođe pitaju: šta se još može zamisliti ili čemu se još možemo nadati? Kad kažemo da nema budućnosti ili da budućnost obećava samo još veće uništavanje, i dalje nešto zamišljamo, makar to bila mračna slika u kojoj nema ni tračka nade. Ali čak i kad zamišljamo neizbežan kraj, i dalje nešto zamišljamo.
Optimisti, naravno, vjeruju da živimo u divnoj demokraciji, da je rat ovdje odavno završen, da se diktature događaju negdje drugdje i nekim drugim narodima, jer mi smo Evropa, uljuđena i spremna svim snagama onemogućiti svaki oblik terora u bliskim državama. I zato je skepticima lakše. Jer nas ništa ne može iznenaditi. Još ako smo sami, a jesmo, prošli tolike hajke i smiješne, ali opasne optužbe za terorizam i ruenje ustavnog poretka, onda nas istovjetne optužbe i progoni kojima su u Vučićevoj Srbiji izloženi studenti, profesori… nikako ne mogu čuditi.
Policija je koristila biber sprej, plastične pelete i vodene topove protiv demonstranata u glavnom gradu Turske, potencijalno ponovo podstaći tenzije nakon dva dana relativnog zatišja u najvećim antivladinim protestima u zemlji u više od decenije.
Ako u istoj rečenici stavite pružanje ruke, dijalog, oprost, pa kritiku policije, tužilaštva što više ne hapsi i prijetnju da ćeš se obračunati sa svima koji te ruše, tada znate da je izgovoriti može samo Aleksandar Vučić. Svu grotesku režima u njegovoj završnoj fazi mogli ste vidjeti na stranačkom skupu u Leskovcu u nedjelju koju su štitili kordoni policije, a na sam skup ušli samo odabrani s pozivnicom. Takvu grotesku od vlasti koja je toliko centralizirana u jednom čovjeku koji zapošljava djevojku koja ga moli za posao, obećava tri metra asfalta drugom i dovod konačno kanalizacije do privatne kuće trećeg teško da bi i Nadrealisti u svojim zajebancijama mogli smisliti.
Protesti se dižu od Novog Sada do Beograda. Osamdeset posto podržava studente, ali vlast ostaje gluva na njihov glas.
Juče sam saznao da grupa „roditelji koji žele da deca idu u školu“, kao argument u prilog svom cilju, navodi da su i u Hitlerovoj Nemačkoj deca išla u škole. Inače pominjanje Hitlera i nacista u nekoj raspravi, kao poređenje ili analogija sa temom o kojoj se raspravlja, naziva se Godvinov zakon i po definiciji predstavlja perfidan način da se skrene pažnja sa teme, jer je teško odgovoriti a da se ne deluje bezosećajno ili da se izgubi moralna nadmoć. Jer, naravno, šta reći posle tvrdnje da su deca čak i u vreme Hitlera išla u školu, a kod nas danas ne idu? Nakaradnost ovog argumenta kojim su ovi roditelji sasvim slučajno pogodili srž aktuelnog problema u obrazovanju, objasnićemo malo kasnije.
This is what you get
This is what you get
This is what you get
When you mess with us
Radiohead – Karma Police
Turska se suočila s drugom noći protesta nakon hapšenja opozicije. Tina Blohm i Stefan Hibbeler o rastućim političkim nemirima.
Hiljade ljudi okupilo se u blizini gradske vijećnice u Istanbulu u znak podrške nedavno uhapšenom gradonačelniku.
Pre par dana održana je skupština drugog po veličini grada u zemlji i izabran je novi gradonačelnik.nInače održavanje sednice ove gradske skupštine, čak i kad je zakazivana, u praksi je, bez šale, uglavnom bilo vrlo neizvesna okolnost. Samo kraj prošle godine su obeležila čak tri uzastopna skandalozna i nezakonita odlaganja sednice, čak i one na kojoj je trebalo da se usvoji najvažnija odluka, o planiranju budžeta grada za narednu godinu.
Žižek u analizi na međunarodnom portalu “Project Syndicate” naglašava da “Srbi traže vladavinu prava bez svih nepisanih pravila koja otvaraju vrata korupciji i autoritarizmu”.
Studentski protesti u Srbiji sve se više odražavaju i na područje kulture. Nakon protesta kulturnih radnika pred resornim ministarstvom, proteklih su dana okupirani, odnosno oslobođeni Studentski kulturni centar i Kulturni centar Beograda.