Oznaka protesti

Tomislav Marković: Srpsko društvo je zatrovano zločinačkom prošlošću

Društvena stvarnost nije prirodna pojava, već konstrukcija koju su ljudi stvorili. Ova očiglednost se često previđa, što dovodi do iskrivljene percepcije realnosti. Takvo iskrivljenje je vidljivo i kad su u pitanju protesti koji u Srbiji traju od novembra prošle godine, otkad je pala nadstrešnica na Železničkoj stanici u Novom Sadu, usmrtila šesnaestoro i osakatila dvoje ljudi. Studenti stoje na čelu masovne pobune, prokrstarili su celu zemlju, probudili uspavano građanstvo. Studenti vode, građani slede, zagledani u mlade kao spasitelje.

Pokazna vežba sile i prisile

Režim je u utorak 28. aprila prvi put upotrebio sredstva prisile. U pokušaju probijanja blokade novosadskog DIF-a policija je pendrecima, suzavcem i štitovima povredila više građana, a jedan student je uhapšen zbog optužbi da je fizički napao dekana

Humanistika i demokratija

Mnogi mladi ljudi mi govore o svom strahu da budućnost ne postoji. Kad razmišljaju o budućnosti, oni takođe pitaju: šta se još može zamisliti ili čemu se još možemo nadati? Kad kažemo da nema budućnosti ili da budućnost obećava samo još veće uništavanje, i dalje nešto zamišljamo, makar to bila mračna slika u kojoj nema ni tračka nade. Ali čak i kad zamišljamo neizbežan kraj, i dalje nešto zamišljamo.

Srbija i batina

Optimisti, naravno, vjeruju da živimo u divnoj demokraciji, da je rat ovdje odavno završen, da se diktature događaju negdje drugdje i nekim drugim narodima, jer mi smo Evropa, uljuđena i spremna svim snagama onemogućiti svaki oblik terora u bliskim državama. I zato je skepticima lakše. Jer nas ništa ne može iznenaditi. Još ako smo sami, a jesmo, prošli tolike hajke i smiješne, ali opasne optužbe za terorizam i ruenje ustavnog poretka, onda nas istovjetne optužbe i progoni kojima su u Vučićevoj Srbiji izloženi studenti, profesori… nikako ne mogu čuditi.

Što čekaju naši studenti?

Ako u istoj rečenici stavite pružanje ruke, dijalog, oprost, pa kritiku policije, tužilaštva što više ne hapsi i prijetnju da ćeš se obračunati sa svima koji te ruše, tada znate da je izgovoriti može samo Aleksandar Vučić. Svu grotesku režima u njegovoj završnoj fazi mogli ste vidjeti na stranačkom skupu u Leskovcu u nedjelju koju su štitili kordoni policije, a na sam skup ušli samo odabrani s pozivnicom. Takvu grotesku od vlasti koja je toliko centralizirana u jednom čovjeku koji zapošljava djevojku koja ga moli za posao, obećava tri metra asfalta drugom i dovod konačno kanalizacije do privatne kuće trećeg teško da bi i Nadrealisti u svojim zajebancijama mogli smisliti.

Lubenica

Juče sam saznao da grupa „roditelji koji žele da deca idu u školu“, kao argument u prilog svom cilju, navodi da su i u Hitlerovoj Nemačkoj deca išla u škole. Inače pominjanje Hitlera i nacista u nekoj raspravi, kao poređenje ili analogija sa temom o kojoj se raspravlja, naziva se Godvinov zakon i po definiciji predstavlja perfidan način da se skrene pažnja sa teme, jer je teško odgovoriti a da se ne deluje bezosećajno ili da se izgubi moralna nadmoć. Jer, naravno, šta reći posle tvrdnje da su deca čak i u vreme Hitlera išla u školu, a kod nas danas ne idu? Nakaradnost ovog argumenta kojim su ovi roditelji sasvim slučajno pogodili srž aktuelnog problema u obrazovanju, objasnićemo malo kasnije.

Karma police

This is what you get
This is what you get
This is what you get
When you mess with us
Radiohead – Karma Police