Foto: Marko Đurica/Reuters
Kada se zgrada sruši jer je stara, kao što se dogodilo u Dresdenu prije nekoliko mjeseci, ljudi prirodno reagiraju nevjericom i negodovanjem vlasti. Druga je priča kada se nove zgrade ruše i ubijaju ljude. Urušavanje betonske nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu u Srbiji 1. studenoga 2024. – čija je obnova dovršena samo nekoliko mjeseci ranije, popraćena velikom vladinom pompom – ubilo je 15 ljudi i izazvalo kontinuirani bijes i ogorčenje širom zemlje. Masovni prosvjedi prisilili su premijera na ostavku i stavili predsjednika pod sve veći pritisak.
U početku su moćnici umanjili značaj kolapsa i 15 života koje je on odnio, oslanjajući se na uobičajenu floskulu slijeganja ramenima da, unatoč tragediji, “Srbija ne može stati”. Nema vremena za tugu, nema potrebe za pitanjima, kao u mnogim prethodnim prilikama. Za taj nemilosrdni, nezaustavljivi “progres” mnogo je žrtvovano. Vladavina prava i demokracija bile su njegove glavne žrtve, potičući kulturu nekažnjivosti, nasilja, široko rasprostranjene nesposobnosti i korupcije. Nacionalne institucije poput pravosuđa, dugo zarobljene od strane režima, zatvarale su oči pred protuustavnim, uzurpatorskim djelovanjem oligarhije na vlasti. Činilo se da će ovo biti još jedan slučaj u kojem javnost neće dobiti zadovoljavajuće objašnjenje, a nitko neće odgovarati.
Ali onda su došli studenti. Prošlog mjeseca njihovo mirno bdijenje kojim su u tišini odali počast 15 žrtvama ispred Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu nasilno je prekinula hrpa nasilnika koji su se predstavljali kao nestrpljivi vozači. Nedugo nakon toga se tvrdilo da su blisko povezani s vladajućom strankom, neki od njih i njezini članovi, a srbijanski je predsjednik stao na nacionalnu TV braniti provokatore. Otkriveno je da su osobe bliske režimu dobile upute da prekinu trenutke šutnje. Za obranu poslovanja oligarhije, čini se da je nasilje samo dopušteno, ali i propisano.
Kao odgovor, studenti javnih sveučilišta diljem Srbije proglasili su štrajk, zaustavivši rad svojih škola. Do kraja prosinca pridružio im se značajan broj srednjoškolaca. I drugi su se pridružili: poljoprivredni radnici – također nezadovoljni načinom na koji ih je vlada godinama tretirala – podržali su zahtjeve studenata. Na redu je bila Advokatska komora Srbije. Predstave u kazalištima završavale su glumcima koji su držali transparente s natpisima: “Studenti su ustali. Što je s nama ostalima?”. Javnost nije ostala ravnodušna: oko 100.000 ljudi okupilo se 22. prosinca na beogradskom Trgu Slavija 15 minuta u tišini. Prošlog vikenda, na tromjesečnu godišnjicu nesreće na kolodvoru, nezapamćeni broj ljudi izašao je na ulice Novog Sada, a rastući pokret širom zemlje sada uključuje učitelje, kulturne radnike, motoriste koji štite skupove, inženjere i taksiste. Mirna bdijenja održana su u više od 200 gradova i sela. Na licima prosvjednika bila je neobična mješavina ozbiljnosti, ogorčenja, ponosa i pune nade. To je kombinacija koja predstavlja sadašnji trenutak u Srbiji.
Zahtjevi učenika mogu zvučati minorno. Od institucija su zatražili da pokažu da će svoj posao obavljati neometano od strane režima, au interesu javnosti čiji su životi ugroženi zarobljenošću države. Tako se najveći zahtjev, koji je najteže ispuniti, odnosi na objavu cjelokupne dokumentacije u vezi s rekonstrukcijom novosadske željezničke stanice. Druga dva zahtjeva – utvrđivanje odgovornih za napade na studente i profesore tijekom mirnih bdijenja i pokretanje kaznenog postupka protiv njih te odbacivanje kaznenih prijava protiv uhićenih ili pritvorenih studenata i obustava postupka – pozivi su na pravdu; pravda koja ne pravi razliku između običnih ljudi i oligarhije. Četvrti zahtjev, povećanje proračuna za visoko obrazovanje za 20 posto, odnosi se na vraćanje digniteta proizvodnji znanja.
Ali nisu sami zahtjevi, jednostavni i hrabri, ono što najviše zabrinjava režim. Ono što je toliko novo i zapanjujuće je tvrdnja studenata da niti jedan od ovih zahtjeva nije u nadležnosti predsjednika Aleksandra Vučića, najmoćnije osobe u srpskoj politici, a podržavaju ga i istok i zapad kao navodni jamac stabilnosti na inače uvijek nestabilnom Balkanu. Vučić nije država, tvrde prosvjednici; institucije, kao i društvo u cjelini, moraju biti razrobljene.
Foto: Anadolu
Studenti nisu upali u zamku oponašanja predsjednikovog autoritarizma: oni djeluju kao pluralitet, bez vođe, bez određenog predstavnika. Mnogo ih je, s različitim licima koja se pojavljuju u nekoliko neovisnih medija koji ih platformiraju. Oni kolektivno odlučuju o svakom koraku na plenarnim sastancima kroz izravne demokratske prakse glasovanja i usklađivanja svojih glasačkih tijela na razini sveučilišta, među sveučilištima. Svojim djelovanjem suprotstavljaju se izvrtanju duha demokracije, ali i njezinih procedura.
U proteklom desetljeću u Srbiji su oporbene stranke samljevene i pacificirane: sindikati su slabi, dok se mašinerija vladajuće stranke činila nepovređenom. Režim je uspio ušutkati i diskvalificirati nezavisne glasove, od intelektualaca do zviždača, kroz strahovite, lažljive medije pod kontrolom vlade. Strah, apatija i rezignacija dugo su vladali. Ipak, sada, po prvi put nakon možda desetljeća, studenti – koji sami nemaju formalnog predstavnika, počeli su predstavljati sve te ušutkane glasove. Njihova duhovita upotreba društvenih medija počela je odbijati medijsku dominaciju režima. Unatoč predsjednikovim pozivima na sjedenje tijekom njegovih svakodnevnih medijskih istupa (prošaranih prijetnjama, nečasnim ustupcima, optužbama i prikrivenim pozivima na nasilje), studenti su ostali nepokolebljivi: njihovi su zahtjevi jasni i jasni, niti jedan od njih nije upućen predsjedniku. Nikakvi pregovori nisu mogući. U tome ih podupiru njihovi profesori i rektori sveučilišta.
Studenti su uspjeli poljuljati vladu koja je godinama ili kupovala dostojanstvo ljudi ili začepila usta i omalovažavala one koji su se usudili govoriti istinu vlasti. Odjednom se ne može pronaći niti jedan “vođa” koji je podmićen, ocrnjen ili na neki drugi način diskreditiran nekom nejasnom insinuacijom da je strani unajmljeni radnik. Ono što je ključno, odgovor učenika na nasilje je nedvojbeno nenasilan, nešto što duboko destabilizira cijeli sustav vrijednosti koji se u Srbiji razvijao više od desetljeća. Sada su nominirani za Nobelovu nagradu za mir.
Njihova odlučnost trebala bi potaknuti trome institucije na djelovanje. Njihova upornost izmamila je hrabrost javnosti, a mnogi su hrabro odgovorili. Ono što srpski studenti rade nije ništa manje nego vraćanje demokratske nade u zemlju koja je premalo toga vidjela – i to u vrijeme kada se raspada u cijelom svijetu.
