Stanova je kako znamo za vrijeme Jugoslavije bilo i za običnu raju, da ne govorimo za obitelj Radman, pa ta lijepa riječ „stanovit“ vrati nas s tugom u vremena o kojima govori stanoviti Radman, a koja su za nas obične Jugoslavene bila najbliže onom što bi značilo živjeti kao čovjek.
Kao ljudi ne živimo posljednjih trideset pet godina, i nije zgoreg da nas stanoviti Radman i takve slične spodobe koje nas sramote po svijetu kao diplomati s vremena na vrijeme upozore na te lijepe riječi socijalizma.
Stanovit.
Pamtim dan kada je moj djed, obični armer Lavčevića, postao stanovit. Jebalo se mog djeda za „Vilu Velebita“ i za Gordana Grlića Radmana što istu stanovito ne smije pjevati u svoja dva stana. Mi smo stanovito pjevali u našem socijalističkom stanu što smo htjeli, Radmanu Grliću Gordanu bilo pravo ili krivo. Bila su popularna tada Srebrna krila, Novi fosili, pa smo te etno stvari tipa „Vile Velebita“ o kojoj govori Radman pjevali za posebnih prilika kada bi se djed napio.
Nismo mogli izgovarati riječ Hrvat jer je izgovaranje riječi Hrvat značilo stanovitu opasnost, stanovito će Radman o tom dobu, a ja koliko se sjećam izgovarao sam je svaki dan ako bi me tko pitao tko sam i što sam. Bez problema i straha. Da sam Japanac izjasnio bih se kao Japanac. Ovako sam izgovarao riječ Hrvat bez problema.
Izgovarao je ili ne, unatoč svim stanovitim opasnostima, Gordan Grlić Radman osjetio je stanovitu potrebu da nas podsjeti na ta vremena kada mu je otac Ante, socijalistički direktor sa stanovita dva stana privatizirao Agroproteinku, tvrtku koja će ga u osvit stanovite slobode Hrvata dovesti među 200 opjevanih Tuđmanovih obitelji. Agroproteinka, samo da podsjetimo, za vrijeme te stanovite Jugoslavije koja je po riječima Gordana Grlića Radmana bila stanovito ropstvo, procijenjena je u privatizaciji na 3,5 milijuna njemačkih maraka.
Agroproteinka je stanovito svojim radnicima osiguravala na dvogodišnjoj bazi stanove u koje su oni, zgroženi državom u kojoj ne smiju izgovarati riječ Hrvat, ulazili u nadi da će Gordan Grlić Radman i njemu slični ukinuti to ropstvo i tu stanovitu praksu dijeljenja stanova šakom i kapom.
Već 1992., dakle u vrijeme kada je stanovitom državom bjesnio stanoviti rat, obitelj Grlić Radman pristigla iz Tomislavgrada, Bosna i Hercegovina, postala je najveći pojedinačni dioničar Agroproteinke sa 13,6 posto ukupnih dionica spomenute tvrtke. No stanovita Jugoslavija, koju pamtimo po tim stanovitim ljudima koji će je na koncu u rijekama krvi i uništiti, školovala je mlađahnog Radmana, i to na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, potpuno besplatno. Dva stanovita stana u kojima je učio mlađahni Radman da jednom na diku ocu postane domoljub i agronom svjetskog glasa, pomogla su našem junaku da vrijedno i marljivo uči a da ga nitko ne ometa.
Kada imaš dva stana od više stotina kvadrata, mir i tišina su ti za učenje zajamčeni, pa se naš junak, iako mučeći se nekoliko godina više negoli je potrebno, ipak dokazao svom ocu završivši fakultet u toj stanovitoj tamnici naroda kako su je zvali u toj skromnoj obitelji. Skromno su živjeli stanoviti Hrvati u toj tamnici naroda, pa se otac Ante, sve prkosno prijeteći toj i takvoj Jugoslaviji, otisnuo i u društveno-političke vode.
Gdje ćeš stanovitu državu stanovito potkopati negoli preko Vijeća općine Zagreb u kojem je bio dugogodišnji funkcioner, kao i u poduzeću Sljeme, koje je stanovito, već kakvo je bilo, radnicima podijelilo na tisuće besplatnih stambenih kvadrata.
U stanovitoj izjavi stanovitog Gordana Grlića Radmana kako smo u Jugoslaviji živjeli u stanovitom ropstvu, najljepša riječ upravo je ta – stanovito.
Stanovito se iza dva stana koja mu je omogućio socijalizam, diplome i CV, što bi danas stanoviti rekli, naš Gordan otisnuo u Švicarsku ne bi li od tamo čekao stanovitu Hrvatsku da se rodi iz ropstva. I dočekao je naravno naš stanoviti Radman Grlić, i vratio se 1991. osjetivši da je stanoviti trenutak, i čim je sletio već ga je dočekao stanoviti Mate Granić da mu da posao tajnika na Medicinskom fakultetu na kojem se konačno mogao posvetiti svojoj tihoj patnji.
Stanovitoj Hrvatskoj, koja je stenjala pod tim stambenim kvadratima, pa se dosjetio naš junak usput magistriravši na Fakultetu političkih znanosti kako je u tamnici naroda bio tek inženjer agronomije, a u stanovitoj Hrvatskoj dok si lupio dlanom o dlan ni manje ni više nego – doktor političkih znanosti.
I stanovitih je grlić radmana tih dana bilo kao gljiva poslije kiše.
I stanovito su postojali ministri vanjskih poslova, i stanovito su širili svoje mizerne socijalističke kvadrate koji su više nalikovali na tamnice negoli na božemiprosti moderne stanove, i stanovito je jedino u toj nesretnoj priči koliko tih i takvih stanovitih grlić radmana ima. Tih i takvih kojima su ti stanoviti socijalistički stanovi bili tamnice, diplome agronomije valjda za seljačine, pa se domislili grlić radmani države koja će stanovita, kakva je, grlić radmanima stanovito omogućiti stanove prikladne grlić radmanima, i diplome prikladnije radman grlićima.
I sada se vi zasigurno pitate što je stanovita poanta ove priče, ako je stanovite uopće ima?
Pa kada Gordan Grlić Radman stanovito kaže kako je Jugoslavija bila stanovita tamnica Hrvata, tada Radman Grlić Gordan kaže upravo našu žalosnu istinu koja nas je, pokazat će se trideset i pet godina kasnije, koštala jednog pristojnog života u ovoj stanovitoj zemlji koju samo grlić radmani zovu domovinom.
Grlić Radman i njemu slični, naime, bili su toliko pohlepni i toliko nezadovoljni svojim stanovitim stanovima da su htjeli uvijek više. Dok smo mi ostali skromno i stanovito stanovali, oni su držali kako ti stanovi nisu adekvatni njihovim mogućnostima. Pa su napravili stanovitu državu koja će im to stanovito i omogućiti. Stanovito se poklopilo, da je na koncu netko morao te stanovite aspiracije i platiti. Stanovito se poklopilo da smo ih nažalost platili mi, građani Jugoslavije. Kao i stanovita putovanja stanovitog Radmana, njegove svečane večere i ostale stanovite budalaštine kojima nas redovno prenerazi.
Pardon, stanovite Hrvatske. Zajebao sam se.
