Staro pismo, isto stanje

Moja želja je jednostavna, zato je valjda i teško ostvarljiva. POŠTOVATI RAZLIKE, OPLEMENJIVATI SLIČNOSTI!

Dora huaj, zjar në ujë (Tuđa ruka vatra u vodi) albanska poslovica

Prijatelju sarajevski!

Dobar dio dana S. i ja proveli smo u bašti dok su nas sa tranzistora, obješenog o stablo masline, svaki puni sat trovali vijestima. Jer više nema dobrih vijesti: ili su otrovne, ili dozivaju stravu. S. je iznova uznemirena, moja ravnodušnost na sve to joj ni ovoga puta ne pomaže. Krijem od nje svoju nelagodu zbog zla koje raste.

Slušam sa malenog tranzistora opačine iz svijeta, sa Balkana  iz naše Bosne i moje Crne Gore, svjedočim još jednu suludu sabornost srpskoga naroda. I Albanci se, najzad, homogenizuju, ali vješto kriju žeđ za Pravednom Albanijom – učila ih je patnja tom zanosu. I oni sanjaju svoju Hiperboreju ništa manje strasnije od Srba, ali su pragmatičniji od njih: na glupostima bošnjačkim, srpskim i crnogorskim izgrađuju novu, sebi u korist konfiguracija Balkana.

A mi, djeca Arkadije, kojima je, navodno, sve jasno, ostajemo usamljeni, vjerni principima jednostavnog suživota i tolerancije. I što sada?! Da li da šekspirovski jeknem: sit svega toga vapim smrt smirenja, (dok oči love krijeste popučini, u ušima urla srpska politika, a razum mi kuje prividnu ravnodušnost na loše vijesti odasvud), ili da se djetinje nadam da će neki drugačiji talas u budućnosti i našoj starosti pokazati da se valjalo boriti za bolje odnose među ljudima, među narodima. Mi smo se još u septembru bili dogovorili da razmjenjujemo epistole, ali dosad nisam bio spreman na korespondenciju. Kad sam prije neko veče u kompjuter sročio lijepo pismo o mojim ružnim utiscima, nestanak električne energije zadavio je moj esej u mraku ekrana. Ovo pismo sam memorisao pa ćeš ti sjutra naći moju poruku.

Moja želja je jednostavna, zato je valjda i teško ostvarljiva. POŠTOVATI RAZLIKE, OPLEMENJIVATI SLIČNOSTI! Nju sam ja naslijedio od svojih roditelja, oca Grko-Cincaro-Albanca i majke Crnogorke koja je voljela sve ljude; obožavala je Crnu Goru, a Kralja Nikolu u zvijezde kovala. Znala mi je reći za Srbe: žȃ mi ih je, mnogo su nagnuti zemlji, cipan cijeli vijek rabȍtaju, te rijetko u nebesa gledaju – nisu ka mi, Crnogorci, kojima je, iako gologa prkna, vazda pogled u daljinu i visinu. Niko bolje od nas ne umije da živi o malome, a sanja o velikome, zato nam je i država mala, a snovi dugi. Znala je albanski da govori kao svoj maternji, i kad bi joj ko prigovorio što miješa oba jezika dok govori sa svijetom, drčno je odgovarala: bolje bi i vama bilo da naučite arbanaški, sa njima da živimo na mir i dobro. Otac je takođe tečno govorio albanski. U jednoj svesci što mi je od njega ostala, crvenoj prastaroj bilježnici (nestala je netragom nakon našeg bjekstva iz Sarajeva, zajedno sa rukopisima i knjigama, kad su naš stan opljačkali, opustošili Srbi iz okolnih sela), pored bilježaka na grčkom, i kasnije na našem jeziku, najviše je bilo rečenica na albanskom; od prvog zapisa, novembra 1904. do posljednjeg.

Drhtav rukopis starca iz 1956-e, kada konstatuje: ‘djeca su me se odrekla’, njegov albanski je pravopisno korektan. Poslovao je i družio se sa mnogim Albanacima. Takve veze su majci i meni, nakon njegove smrti, ublažile ljutu sirotinju u kojoj smo bili: žena i dijete ‘kulaka’. Nakon komunističkih pljački, konfiskacija do nacionalizacija, sve do kraja pedesetosme – bijasmo ostali na golojledini. Kad je komunistički ološ iz opštine zadnji put poslao komisiju da kod ‘Nikole kulaka’ provjere ima li još što da otmu, ničega više osim starudije i prnjā, u kući bilo nije. Mogli su još samo uzeti nešto mesinganog posuđa (njega nisu dirali), ali je špijun iz Meteriza tada prišao mojoj majci i strgao joj s vrata zlatni lanac. “Tebi ovo ne treba” – nasmijao se. Majka tada skide i srebrni prsten sa ruke i dade mu ga. “Od dobrog si oca dijete, a u koga se uvrgnu, smradu! Gubalo vas majčino mlijeko, daće bog!” Otišli su tada preko vrata kao posrani; zapamtilo je osmogodišnje dijete da je Albanac, član komisije, tiho prekorio otimača: “Nije ti to trebalo, Marko.”

Dragi Prijatelju, osjećaj za koegzistenciju meni su u život unijeli roditelji, a druženje sa albanskom djecom potvrdilo je to osjećanje i dalo mi ga kao prirodno svojstvo. Dok sam sa njima rastao nikad nelagodu nisam osjetio. Mogli su biti primitivni, zatvoreni, strašljivi, fanatično religiozni, ali osorni, svadljivi i nadmeninisu bili, za razliku od žitelja sa Meteriza, pravoslavaca, nadmenih strašljivaca; bili su i ostali ljudi-vjetrenjače, navikli da mijenjaju ubjeđenje ‘za vreću brašna’. S djecom Albanaca rastao sam u mahali, jednako siroti bijasmo, ma s voljom sve vrijeme.

Onda sam odselio u Bosnu, u Sarajevo. Tamo, među tvoje, potvrdila se valjanost moga drugovanja sa Albancima: zajedništva u Bosni ja sam imao bez ograničenja, bez zadnjih misli, bez uslovljavanja i bez kompleksa. U Sarajevu suživot sam prepoznao i usvojio. Bosna je oplemenila moj duhovni život, to drago kamenje prijateljstva čuvaću kao posebno iskustvo. Zato mi teško pada naša muka proteklih godina, kao i mnogim dobrim ljudima diljem one Jugoslavije.

Sjedeći u krilo starog maslinovog debla, dok je glas spikera sa radio-aparata prenosio nove zagonetke iz Beograda i spekulacije činovnika iz međunarodne zajednice, a S. svoju depresiju pokušavala da ubije izigravajući povrtlara, bio sam spreman da ti pišem. I evo, pišem ti dragi moj sarajevski Prijatelju.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
(Odlomak iz rukopisa NAŠA ŠUMA MASLINOVA)...
Meni jeste istina (bar tako skromno mislim) da je Jakov Milatović onaj Jakov koji grli trnje, a Milo bio onaj predsjednik koji bere lovorike. Baš...
Meni i danas, kome hodočasnička staza prema Puli ostaje otvorena, srce je puno. Neću da se pitam kamo moj duh ide, jer u oba pravca...
Ima knjiga, ćudljivih i mračnih poruka, s ambicijom onog koji je namislio da njima objasni sav svijet i ljude. Prijeke su i goleme takve knjige, sa...