„Ti si trajno oštećena roba i umjesto da pokušaš da popraviš šta se popraviti da, prije konačnog isteka roka trajanja, ti sam sebe zabluđuješ, opterećuješ stvarima koje se nije moguće promijeniti. Živiš utopiju i pametnije bi ti bilo da se pomiriš sa samim sobom, mjestom i vremenom u kojem si i naučiš živjeti sa tom spoznajom.“
Razmišljam dok sjedim na balkonu i pušim. Ispred mene je prekrasan zaliv, more koje se mreška okupano prekrasnom narandžastom mjesečinom.
Probudio me je san. Granatiran san.
Isprva je bilo sve ok. Ništa strašno, neki meni poznati i dragi likovi. Išli smo na neki događaj, proslavu šta li. Bili smo vedri i nasmijani a onda na samom ulazu u neku zgradu uslijedile su eksplozije. Jedna, druga, treća. Zgrada se zatresla, krhotine su padale po nama popadalim. Jedan veliki komad betona pao je direktno na glavu nekome na nekoliko metara od mene. Krv je oticala u mom pravcu. Znam iz iskustva, da uskoro slijede naredne tri…
Probudio sam se ozbiljno potresen. Godinama već nisam sanjao nešto tako stvarno i strašno. Manifestacije traume u vidu nemira, tupog bola u donjem dijelu stomaka, nevoljkosti, nedostatka koncentracije i želje za bilo čim su redovna pojava, ali sam do sada barem u snu bio pošteđen.
Od početka rata u Ukrajini i strahote koja se dešava u Gazi, intevizirao se i osjećaj grižnje savjesti. Trebalo mi je vremena da sebi objasnim taj osjećaj. Pa sam shvatio, da je on rezultat možda najgoreg osjećaja kojeg nosim iz rata –bespomoćnost. Snaga i moć dvadesetdvogodišnjaka i pupa hava stanje mozga, koji se ničim izazvan nalazi u duplom obruču unutar kojeg ga u svakom času može nestati. Pomisao da neko u istom času, dok on zaliježe na fijuk granate, ili bježi od snajpera, neko negdje, bilo gdje na svijetu, ispija kafu, ljubi se, sjedi uz more, nervira se na poslu, ide u teatar…ga dovodi do potpunog očaja kojeg se neće riješiti nikada.
Sada se taj osjećaj preinačio, obrnuo i pretvorio u grižnju savjesti. Sada je on taj koji potpuno normalno živi svakodnevnicu ma kakva bila, dok se neko u nekom obruču, u nekom rovu bori sa osjećajem bespomoćnosti nadajući se da „njegov“ metak ili geler još nije proizveden.
Intezivirao se jer sam nakon dvije godine po prvi put na nazovi „pravom odmoru“ i to u kraju u kojem bih volio provesti ostatak života. Uz more. Na odmoru u kojem bih trebao apsolvirati prethodnu godinu, borbu s bolešću majke, njenu smrt… i taj ponovni osjećaj bespomoćnosti ovoga puta mirnodopski.
Znam, bez obzira što već godinama ne čitam dalje od naslova (a i dalje mogu bez problema mogu ravnopravno učestvovati u raspravi), ne gledam i ne pratim bilo kakve televizijske političke emisije ili rasprave na društvenim mrežama, da me je dohvatila priča o Rezoluciji UN-a o genocidu u Srebrenici. Dohvatila, koliko god se trudio da ne čitam, ne gledam i slušam. Ne razmišljam. Podsvjest, još jedna stvar pred kojom sam bespomoćan je odradila svoj posao.
Ništa od onoga milion puta ponovljenog i izrečenog u kojem se u krug vrte izlizane fraze, formulacije, očekivane izjave i zauzimanje strana nije me dotaklo. Znano i očekivano. Ništa što već do sada nismo vidjeli u različitim prilikama i za manipulaciju pogodnim političkim trenutcima.
Ujedinjene nacije dok uživo pratimo genocid u Gazi, nalaze za shodno da malo properu savjest za genocid koji su mogli i morali spriječili prije dvadeset i devet godina. A zgodno im je kako bi mogli naredne godine „dostojno“ obilježiti okruglu godišnjicu. Diplomatije u skupim neprobojnim vozilima, zatamljenih stakala, privatnim avionima, u skupim hotelima, rezidencijama, svečanim salonima, poput djece koja igraju strateške geopolitičke igre. Lobiraju, prijete, vrbuju, obećavaju, plaćaju. Mediji dižu tenziju, senzacionalistički izvlačeći one najodvratnije, najperfidnije izjave. Mase svijeta ih slijepo slijede, brane, zastupaju, promovišu po društvenim mrežama, trgovima, ulicama…
Baš kao da se ne radi o 8372 (slovima:osamhiljadatristosedamdesetidva) LJUDI pobijenih u samo nekoliko dana. Baš kao da to nema veze sa njihovim preživjelim porodicama i drugim koji i danas preživljavaju. U gradu u kojem je nedavno zatvorena jedina pekara. Tamo gdje nema gradskog prevoza niti bilo kakve redovne autobuske linije za bilo gdje. U gradu gdje se penicilin kupuje u apoteci. Gdje nema posla, društvenih, kulturnih i bilo kakvih događaja. U grad gdje se bez velike potrebe i ne dolazi.
Jer Srebrenica je jedanaest kilometara dalje od Potočara.
A onda kao na Eurosongu, uslijedi glasanje i donese se rezolucija koja ne kaže ništa što se ne zna. Ništa što nije normalno što bi svakom ljudskom biću trebalo da se podrazumijeva. I odjednom svi slave. Vijore se zastave, daju velike izjave bitnici koje smo sami izabrali i koji „proslavljaju“ svoje skupo plaćene diplomatske položaje od kojih izuzev njih niko nema koristi. Već sutra nova tema, novi putevi, dnevnice i sjednice, bileteralni i kurčevi susreti na najvišem nivou, do plate, do neke nove kosti koju će nam baciti da je sa zadovoljstvom glođemo. O dječaku, čiji je lik poprimio mjesec iznad zaljeva kojeg posmatram sa balkona i njegovoj želji neće i ne žele imati pojma.
„Znaš Zoka šta bi ja volio kad porastem? Da u Srebrenici otvorim pekaru pa da mogu svaki dan da jedem svježe kifle.“
Naravno, važno je da djece naše djece znaju šta se dešavalo, jer našu djecu smo trebali i bez rezolucije tome naučiti. Ali bojim se da to neće ništa promijeniti ni za trideset godina kada se možda bude usvajala neka nova Rezolucija o Gazi.
„Ponavljajući da je krivična odgovornost, shodno međunarodnom pravu za zločin genocida idividualna i ne može biti pripisana bilo kojoj etničkoj, religijskoj ili drugoj grupi, odnosno zajednici kao cjelini.“
Etničkoj, religijskoj ili drugoj grupi, odnosno zajednici kao cjelini možda ne ali odgovornost i krivica ljudske vrste kolektivno i individualno itekako.
Trajno oštećen, beskrajno tužan zbog svijeta u kojem živim sa samo jednom željom pretočenom u haiku.
Starost uz more
Tuge bolesti smrti rat
Naplakati sve
