Nikoga tko makar i površno prati ovdašnju politiku nije pretjerano iznenadila vijest da je u bečkoj zrakoplovnoj luci Schwechat uhapšen Jovan Divjak, general Armije BiH u mirovini, osvjedočeni humanist i nositelj više međunarodnih priznanja. To je logičan nastavak politike srbijanskog političkog rukovodstva koje vodi Boris Tadić, a ta politika mogla bi se svesti na sljedeće: ne dati bosanskohercegovačkoj državi da se imalo pridigne, već joj stalno nametati probleme izvana, da bi destruirao njen smisao i uništila sama njezina mogućnost. Treba nametnuti situaciju da se Bosanci o svom jadu zabave, da im ne bi na pamet palo komponirati državu koja bi bila održiva. Naredba je pala: Dodiče, ruši iznutra, a mi ćemo izvana! Pakleni plan uspješno napreduje.
Tadić je rođeni Sarajlija, a Divjak rođeni Srbijanac. Ali, Divjak je krivac što je branio svoju državu, što je stavio svoj život na stranu napadnute goloruke sirotinje, što nije napustio grad i pobjegao «svojima» na brdo. Što nije pristao da sjedne za topove četvrte po jačini evropske armije i njima tuče po svojim golorukim komšijama, prijateljima i braći. Nakon što je ta armija osuđena za genocid u Srebrenici i što je Srbija osuđena za potpomaganje tog genocida, napravljen je plan kako izjednačiti egzekutore genocida i one koji su mu se suprotstavljali. Uz Jovana su stajali građani, Srbi, Bošnjaci i Hrvati, a protiv Jovana organizirana srpska armada, Arkan i Šešelj. Međutim najveća je krivnja Jovanova u tome što je Srbin i što je, kao takav, rušio nametnuti koncept bratoubilačkog rata.
Ako usporedite izjave optuženika za zločine protiv čovječnosti Radovana Karadžića u haškoj sudnici i predsjednika manjeg bh.entiteta Milorada Dodika, otkrit ćete zapanjujuću podudarnost u osnovnim tezama. Tvorac i prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i njegov aktualni nasljednik o svim političkim pitanjima manje-više govore isto ili slično: Bosna je kao država nemoguća, Bošnjaci su jedini krivci za rat, nikakva genocida u Srebrenici nije bilo, svi Srbi koji nisu bili na Karadžićevoj strani su izdajice, muslimani su sami sebe pobili na Markalama i.t.d. Boris Tadić hinjski i u rukavicama podržava tu politiku, a svileni hrvatski predsjednik Josipović šetucka sa Dodikom po stratištima, dajući obojici bratsko «pokriće».
Hapšenje Jovana Divjaka je, dakle, logičan nastavak te politike. Treba potpuno obezglaviti i onako raspemećenu Bosnu namećući joj probleme izvana. Jer da nije bilo ljudi poput Divjaka, ova bi država prije gotovo dvadeset godina bila zgažena. Jurišić, Ganić, pa evo na koncu i sam Jovan Divjak, jedan od najčasnijih i najomiljenijih ljudi u Bosni, francuski legionar časti. Kad je Karadžić vezivao za bandere na Palama francuske legionare, vele da je predsjednik Chirac hitno tražio intervenciju, jer nitko u povijesti nije tako ponižavao francuske časnike. Danas se za francuskog legionara časti Jovu neće pobuniti Sarkozy, niti nesložno i mutavo bosansko Predsjedništvo. Pobunit će se stotine tisuća čestitih ljudi, ali demonstracije u našim uvjetima nikad ništa nisu značile. Krik i plač sirotinje ovdje nikad nije dodirivao ohole podvižnike.
Stoga, velim, nije ni malo čudno da je čestiti čovjek i ratni heroj Jovan Divjak uhapšen na Schwechatu. Kriv je jer je bio protiv Miloševića. Ne bi bilo čudno ni da bude izručen Predsjedniku Tadiću, a da ga ovaj hitno ekspedira generalu Ratku Mladiću, koji se «krije «u njegovoj bašti. Gotovo dvije decenije nakon rata Srbija njeguje generale genocida u svojim njedrima, a one koji su sprečavali taj genocid hapsi po svjetskim aerodromima i sprema im vješala. Ergo: kad nismo mogli vojno ubiti Bosnu, ubit ćemo svaku ideju o njoj.
A poslije ćemo lako.
