Vladari i bogovi umiru sporo: Filozofija autoritarnog populizma i slobode čovjeka

„Onaj koji kontroliše strah u društvu kontroliše cijelo društvo.“ (Hobbes)

Foto: Ideje.hr

Ovih dana vode se intrigantne filozofske rasprave o tome kako će svijet izgledati nakon  dogovora svemoćnih „kraljeva“ i „bogova“  (imperijalnih vojnih i duhovnih sila) da obnove velika carstva iz doba velikih ratnih pohoda, osvajanja i razaranja iz najmračnijeg doba čovječanstva.

Ponovo se čuju pozivi na novu podjelu svijeta, na stvaranje novih „prijateljskih“ saveza između vladara i „bogova“, bogatih i moćnih, autoritarnih i nasilnih u kojima će se promicati novo Hobsovo jedinstvo moći kralja i boga i poslušnosti čovjeka. Rasplamsane su stare i otvaraju se nove maštarije o „novim zasebnim svjetovima“ s vojnom i duhovnom supremacijom nad drugim svjetovima moralne i duhovne dekadencije i propadanja. I što se ove rasprave sve više rasplamsavaju sve je manje prostora za pomirenje između Hobsovog „prirodnog stanja“ mira, Lokovih „prirodnih prava“ čovjeka na život, slobodu i imovinu, Monteskjeovog „Duha zakona“ i Rusoovog čovjeka koji se rađa slobodan, a vječito ostaje u okovima.

U ovoj mučnoj filozofskoj raspravi koja se odvija u sjenci straha, smrti i stradanja čovjeka na svim meridijanima svijeta traži se moćno jedinstvo svjetovne vlasti i sakralne moći, čija snaga dolazi iz „božanstva oružja, nafte i plina“,  a čija  bi moć sada da se širi i tamo gdje se  ne proteže moć njihovog  odlučivanja i vladanja. I što to jedinstvo svjetovne vlasti i sakralne moći biva  šire i moćnije sve su manji izgledi da se nađe izlaz iz zatvorenog kruga ljudske tragedije koja se danas širi svijetom.

Pohlepa i licemjerstvo „kralja“ i „boga“ podržali su tragediju čovjeka biblijskih razmjera  u Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji, Ugandi, Čečeniji, Balkanu, Ukrajini i sad u Palestini, u potrazi za novim prostranstvima svoje nasilne moći vladanja. Umiranje, razaranje, protjerivanje, laž, bolest i siromaštvo s biblijskom tragedijom čovjeka bivalo je sve vidljivije, a zadovoljstvo nasilnog vladara i licemjernog  boga (crkve) sve osornije, a njihovo bogatstvo sve veće i beskrupuloznije, nasilništvo sve grublje, agresivnije  i oslobođeno svake odgovornosti.

Autoritarni lokalni vladari, autoritarni nacionalisti, pohlepni oligarsi, bogati trgovci oružjem, odvratni ratni profiteri, prevrtljivi i licemjerni vjerski doušnici naći će u beskrupuloznom nasilništvu savezništva između „vladara“ i „boga“ opravdavajući njihov zločin prema Homo sapiensu. Za njih nema slobode za običnog čovjeka.  Samo patnja, pljačka, laž, osveta i prevara običnog čovjeka, ma gdje da je, čini prosperitetnom viziju njihovog savezništva. Rasprava o slobodi čovjeka postaje sve više zaglušujuća agresivna galama „vladara“ i „boga“, s njihovim opsesivnim lažima i nepodnošljivim licemjerstvom u kojem se laž pretvara u istinu, istina u laž, a umiranje u spasenje od ovozemaljskih muka.

Kako bi svijet izgledao poslije razvrgnuća moći jedinstva „vladara“ i „boga“  teško je  predvidjeti. Da li bi to bio podijeljeni svijet između više „vladara“ i „bogova“ u kojem bi i dalje vladali njihova pohlepnost, nasilništvo i licemjerstvo? Da li bi to bio svijet  permanentne krize identiteta čovjeka, krize vladarevih ambicija, krize demokracije društva, krize upravljanja božijim poslovima, što bi gurnulo čovjeka na novu marginu i u novu tamu očaja, straha, gladi i nesreće? Ili bi to možda mogao biti svijet na razmeđu savezništva demokratskih vladara i dobrih bogova i autoritarnih vladara i loših bogova, što bi moglo stvoriti biblijsku ravnotežu između svjetla i tame, dobra i zla? Ali odmah dolazi nova, još teža dilema oko toga koji je vladar dobar i koji je bog više milostiv prema čovjeku.

Ta dilema na samom početku 21. stoljeća stvara novu strukturu – pokornost i poslušnost prema vladaru i bogu (crkvi) u kojoj je Homo sapiens oslobođen svake društvene odgovornosti, što mu donosi određenu udobnost i brojne egzistencijalne pogodnosti. Sada čovjek odsustvo sopstvene pobune doživljava kao nužnost sopstvenog preživljavanja, što je određeno njegovom biološkom potrebom, a ne njegovim razumom i voljom da se pobuni protiv okruženja u kojem živi. U biološkoj potrebi preživljavanja on nalazi čvrst alibi za prihvatanje sopstvene neslobode kao duhovnog stanja u kojem se nalazi na početku ovog milenija.

Međutim, nužnost njegovog preživljavanja istovremeno oslobađa prirodnu gravitacionu silu njegove pobune protiv pokornosti i poslušnosti kao mračne duhovne praznine u kojoj nema prostora za slobodno mišljenje i preživljavanje Homo sapiensa. Time se pokornost i poslušnost Homo sapiensa prema vladaru i bogu neminovno susreću u nepomirljivom zagrljaju s pobunom čovjeka u samoj njegovoj ličnosti, gdje sukob između poslušnosti prema vladaru i bogu  i snage slobodnog mišljenja čovjeka  izrasta u glavnu proturječnost vremena u kojem živimo.

U tom susretanju pokornosti i poslušnosti prema moći vladara i samilosti boga i pobune protiv duhovne praznine  razum čovjeka se nerijetko pretapa u njegov sopstveni interes kao religijski zanos u kojem strasno poriče snagu sopstvene slobode i slobode sopstvenog mišljenja. Odbacujući gravitacionu silu unutarnje pobune protiv duhovne praznine, Homo sapiens često postaje strasni konformista s racionalnim egoizmom stvarajući svijet političkog cinizma i mračnjaštva u kojem je sve dozvoljeno što je u interesu njegovog preživljavanja i njegove religijske poslušnosti vladaru i bogu. U tom unutarnjem dualnom odnosu Homo sapiensa nema mjesta nikakvom moralu ni empatiji za druge, što vodi u totalnu otuđenost čovjeka.

 Apsolutna poslušnost i potčinjenost čovjeka stvara strast za uništenjem slobodne volje Homo sapiensa, što čini „stvaralačku strast uništenja, strast bez početka i kraja“ u kojoj radost uništavanja slobode čovjeka prerasta u temeljnu odrednicu autoritarnog populističkog režima čija unutarnja dinamika vodi stvaranju autoritarne nacionalne populističke države u kojoj svaka naredbe „vladara“ i „boga“ (crkve) nije ništa drugo do politika prezira prema čovjeku koja se provodi kroz osmišljenu strategiju represije i propagande. Njegova pokornost i poslušnost prema vladaru i bogu (crkvi) izrasta u pitanje „patriotizma“, što s  velikom lakoćom  prerasta u njegovu spremnost da počini zločin koji time postaje uzvišeni cilj nacije-države. U tom odnosu između vladara, crkve i države gubi se svaki trag slobodnog razmišljanja i slobode Homo sapiensa.

Tamo gdje su otvoreni prostori za  slobodno razmišljanje Homo sapiensa rađa se opasnost koja prijeti unutarnjoj političkoj, duhovnoj i materijalnoj kohezivnosti tog „svetog trojstva“ i ta opasnost mora biti uništena. Crkvene propovijedi, politička propaganda i nasilje države i korupcija  uništavaju gravitacionu silu pobune čovjeka protiv pokornosti i poslušnosti, kao mračne duhovne praznine, što ih čini glavnim polugama stvaranja državnog terora i „patriotizma“ kao glavnih brana pobuni Homo sapiensa. Svaka sloboda mišljenja i solidarnost među ljudima mimo kontrole vladara, države i boga (crkve) nije ništa drugo do hereza i neoprostiv zločin protiv sopstvene nacije i države. Stvara se svijet lišen svih ljudskih mjerila i osjećanja pravičnosti, svijet opće krivice i svijet bez odgovornosti i bez ikakvih skrupula, svijet u kojem samo nasilje nad slobodom i slobodnim mišljenjem čovjeka ima određujuću vrijednost za populističku autoritarnu strukturu vlasti u 21. stoljeću.

Kako se u toj zaglušujućoj galami polemike između vladara, boga i čovjeka ne nazire kraj ljudskoj tragediji, otvoreno je pitanje šta bi moglo ujediniti svijet i zaustaviti osornost autoritarnog vladara i podmitljivog boga i zaustaviti ubijanje, razaranje, bolest, očaj i strah koji se širi poput kuge na svim meridijanima i uporednicima svijeta. Strah od te kuge, bolesti i nestajanja  otvorio je pitanje kako stvoriti to novo jedinstvo i stvoriti solidarnost  čovjeka prema čovjeku i spojiti ga s  njegovim pravima i slobodama, što bi bila najmoćnija brana osornim  vladarima i podmitljivim bogovima. Vječita dilema i borba između  moći vladara, licemjerstva  boga i slobode čovjeka ponovo je otvorena, što je otvorilo i nova pitanja i nove nedoumice.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Nedžad Bašić

Nedžad Bašić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Na američkom jugozapadu, tamo gdje su kaktusi veći od ljudskih sudbina, rađaju se tvrdokorni muškarci. Takvi koje pustinja, kad ih ne ubije, nauči kako se...
„Mistične vođe oslobađaju osakaćene instinkte iz konvencionalnih kulturnih okova – poput potpuno neskladnog kršćanstva nakalemljenog na panjeve arijevskog duha.“ (Carl Gustav Jung)....
Najnovije vojne vježbe Pekinga u blizini Tajvana potaknule su rasprave o energetskoj sigurnosti otoka ako tinjajuće napetosti između dva tjesnaca proključaju. Koliko dugo Tajvan može...
„Jedina prava nacionalna autonomija je sloboda pojedinca protiv države i društva. 'Raslojenost' života i ekonomije nužno vodi u međusobnu borbu nacija.“ (Ludwig von Mises) ...