Vladari i bogovi umiru sporo: Filozofija autoritarnog populizma i slobode čovjeka

„Onaj koji kontroliše strah u društvu kontroliše cijelo društvo.“ (Hobbes)

Foto: Ideje.hr

Ovih dana vode se intrigantne filozofske rasprave o tome kako će svijet izgledati nakon  dogovora svemoćnih „kraljeva“ i „bogova“  (imperijalnih vojnih i duhovnih sila) da obnove velika carstva iz doba velikih ratnih pohoda, osvajanja i razaranja iz najmračnijeg doba čovječanstva.

Ponovo se čuju pozivi na novu podjelu svijeta, na stvaranje novih „prijateljskih“ saveza između vladara i „bogova“, bogatih i moćnih, autoritarnih i nasilnih u kojima će se promicati novo Hobsovo jedinstvo moći kralja i boga i poslušnosti čovjeka. Rasplamsane su stare i otvaraju se nove maštarije o „novim zasebnim svjetovima“ s vojnom i duhovnom supremacijom nad drugim svjetovima moralne i duhovne dekadencije i propadanja. I što se ove rasprave sve više rasplamsavaju sve je manje prostora za pomirenje između Hobsovog „prirodnog stanja“ mira, Lokovih „prirodnih prava“ čovjeka na život, slobodu i imovinu, Monteskjeovog „Duha zakona“ i Rusoovog čovjeka koji se rađa slobodan, a vječito ostaje u okovima.

U ovoj mučnoj filozofskoj raspravi koja se odvija u sjenci straha, smrti i stradanja čovjeka na svim meridijanima svijeta traži se moćno jedinstvo svjetovne vlasti i sakralne moći, čija snaga dolazi iz „božanstva oružja, nafte i plina“,  a čija  bi moć sada da se širi i tamo gdje se  ne proteže moć njihovog  odlučivanja i vladanja. I što to jedinstvo svjetovne vlasti i sakralne moći biva  šire i moćnije sve su manji izgledi da se nađe izlaz iz zatvorenog kruga ljudske tragedije koja se danas širi svijetom.

Pohlepa i licemjerstvo „kralja“ i „boga“ podržali su tragediju čovjeka biblijskih razmjera  u Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji, Ugandi, Čečeniji, Balkanu, Ukrajini i sad u Palestini, u potrazi za novim prostranstvima svoje nasilne moći vladanja. Umiranje, razaranje, protjerivanje, laž, bolest i siromaštvo s biblijskom tragedijom čovjeka bivalo je sve vidljivije, a zadovoljstvo nasilnog vladara i licemjernog  boga (crkve) sve osornije, a njihovo bogatstvo sve veće i beskrupuloznije, nasilništvo sve grublje, agresivnije  i oslobođeno svake odgovornosti.

Autoritarni lokalni vladari, autoritarni nacionalisti, pohlepni oligarsi, bogati trgovci oružjem, odvratni ratni profiteri, prevrtljivi i licemjerni vjerski doušnici naći će u beskrupuloznom nasilništvu savezništva između „vladara“ i „boga“ opravdavajući njihov zločin prema Homo sapiensu. Za njih nema slobode za običnog čovjeka.  Samo patnja, pljačka, laž, osveta i prevara običnog čovjeka, ma gdje da je, čini prosperitetnom viziju njihovog savezništva. Rasprava o slobodi čovjeka postaje sve više zaglušujuća agresivna galama „vladara“ i „boga“, s njihovim opsesivnim lažima i nepodnošljivim licemjerstvom u kojem se laž pretvara u istinu, istina u laž, a umiranje u spasenje od ovozemaljskih muka.

Kako bi svijet izgledao poslije razvrgnuća moći jedinstva „vladara“ i „boga“  teško je  predvidjeti. Da li bi to bio podijeljeni svijet između više „vladara“ i „bogova“ u kojem bi i dalje vladali njihova pohlepnost, nasilništvo i licemjerstvo? Da li bi to bio svijet  permanentne krize identiteta čovjeka, krize vladarevih ambicija, krize demokracije društva, krize upravljanja božijim poslovima, što bi gurnulo čovjeka na novu marginu i u novu tamu očaja, straha, gladi i nesreće? Ili bi to možda mogao biti svijet na razmeđu savezništva demokratskih vladara i dobrih bogova i autoritarnih vladara i loših bogova, što bi moglo stvoriti biblijsku ravnotežu između svjetla i tame, dobra i zla? Ali odmah dolazi nova, još teža dilema oko toga koji je vladar dobar i koji je bog više milostiv prema čovjeku.

Ta dilema na samom početku 21. stoljeća stvara novu strukturu – pokornost i poslušnost prema vladaru i bogu (crkvi) u kojoj je Homo sapiens oslobođen svake društvene odgovornosti, što mu donosi određenu udobnost i brojne egzistencijalne pogodnosti. Sada čovjek odsustvo sopstvene pobune doživljava kao nužnost sopstvenog preživljavanja, što je određeno njegovom biološkom potrebom, a ne njegovim razumom i voljom da se pobuni protiv okruženja u kojem živi. U biološkoj potrebi preživljavanja on nalazi čvrst alibi za prihvatanje sopstvene neslobode kao duhovnog stanja u kojem se nalazi na početku ovog milenija.

Međutim, nužnost njegovog preživljavanja istovremeno oslobađa prirodnu gravitacionu silu njegove pobune protiv pokornosti i poslušnosti kao mračne duhovne praznine u kojoj nema prostora za slobodno mišljenje i preživljavanje Homo sapiensa. Time se pokornost i poslušnost Homo sapiensa prema vladaru i bogu neminovno susreću u nepomirljivom zagrljaju s pobunom čovjeka u samoj njegovoj ličnosti, gdje sukob između poslušnosti prema vladaru i bogu  i snage slobodnog mišljenja čovjeka  izrasta u glavnu proturječnost vremena u kojem živimo.

U tom susretanju pokornosti i poslušnosti prema moći vladara i samilosti boga i pobune protiv duhovne praznine  razum čovjeka se nerijetko pretapa u njegov sopstveni interes kao religijski zanos u kojem strasno poriče snagu sopstvene slobode i slobode sopstvenog mišljenja. Odbacujući gravitacionu silu unutarnje pobune protiv duhovne praznine, Homo sapiens često postaje strasni konformista s racionalnim egoizmom stvarajući svijet političkog cinizma i mračnjaštva u kojem je sve dozvoljeno što je u interesu njegovog preživljavanja i njegove religijske poslušnosti vladaru i bogu. U tom unutarnjem dualnom odnosu Homo sapiensa nema mjesta nikakvom moralu ni empatiji za druge, što vodi u totalnu otuđenost čovjeka.

 Apsolutna poslušnost i potčinjenost čovjeka stvara strast za uništenjem slobodne volje Homo sapiensa, što čini „stvaralačku strast uništenja, strast bez početka i kraja“ u kojoj radost uništavanja slobode čovjeka prerasta u temeljnu odrednicu autoritarnog populističkog režima čija unutarnja dinamika vodi stvaranju autoritarne nacionalne populističke države u kojoj svaka naredbe „vladara“ i „boga“ (crkve) nije ništa drugo do politika prezira prema čovjeku koja se provodi kroz osmišljenu strategiju represije i propagande. Njegova pokornost i poslušnost prema vladaru i bogu (crkvi) izrasta u pitanje „patriotizma“, što s  velikom lakoćom  prerasta u njegovu spremnost da počini zločin koji time postaje uzvišeni cilj nacije-države. U tom odnosu između vladara, crkve i države gubi se svaki trag slobodnog razmišljanja i slobode Homo sapiensa.

Tamo gdje su otvoreni prostori za  slobodno razmišljanje Homo sapiensa rađa se opasnost koja prijeti unutarnjoj političkoj, duhovnoj i materijalnoj kohezivnosti tog „svetog trojstva“ i ta opasnost mora biti uništena. Crkvene propovijedi, politička propaganda i nasilje države i korupcija  uništavaju gravitacionu silu pobune čovjeka protiv pokornosti i poslušnosti, kao mračne duhovne praznine, što ih čini glavnim polugama stvaranja državnog terora i „patriotizma“ kao glavnih brana pobuni Homo sapiensa. Svaka sloboda mišljenja i solidarnost među ljudima mimo kontrole vladara, države i boga (crkve) nije ništa drugo do hereza i neoprostiv zločin protiv sopstvene nacije i države. Stvara se svijet lišen svih ljudskih mjerila i osjećanja pravičnosti, svijet opće krivice i svijet bez odgovornosti i bez ikakvih skrupula, svijet u kojem samo nasilje nad slobodom i slobodnim mišljenjem čovjeka ima određujuću vrijednost za populističku autoritarnu strukturu vlasti u 21. stoljeću.

Kako se u toj zaglušujućoj galami polemike između vladara, boga i čovjeka ne nazire kraj ljudskoj tragediji, otvoreno je pitanje šta bi moglo ujediniti svijet i zaustaviti osornost autoritarnog vladara i podmitljivog boga i zaustaviti ubijanje, razaranje, bolest, očaj i strah koji se širi poput kuge na svim meridijanima i uporednicima svijeta. Strah od te kuge, bolesti i nestajanja  otvorio je pitanje kako stvoriti to novo jedinstvo i stvoriti solidarnost  čovjeka prema čovjeku i spojiti ga s  njegovim pravima i slobodama, što bi bila najmoćnija brana osornim  vladarima i podmitljivim bogovima. Vječita dilema i borba između  moći vladara, licemjerstva  boga i slobode čovjeka ponovo je otvorena, što je otvorilo i nova pitanja i nove nedoumice.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Nedžad Bašić

Nedžad Bašić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Filozofija ove globalne populističke inkluzivne autoritarne multi-imperijalne strukture svodi se na politiku održivog balansa između minimuma indeksa demokracije i maksimuma indeksa autoritarizma, što će voditi...
Izbori za 31-člani Inatsisartut, parlament Grenlanda, obično ne privlače mnogo pažnje. Najveće ostrvo na svijetu, s populacijom od svega 60.000 ljudi, rijetko dospijeva u vijesti....
Istoričar Steven Shapin započinje svoju knjigu Naučna revolucija rečima: „Naučna revolucija se nikada nije dogodila. Ovo je knjiga o tome“. Bilo bi primamljivo reći isto...
U toj psihološkoj igri ratni logori i stratišta masovnih i brutalnih egzekucija pretvaraju se u svetilišta, zločin se pretvara u svetost, a najbrutalniji zločinci proglašavaju...