Foto: DPA – Vladimir Putin govori: Za svakog ponešto
Fjodor Krašeninikov je ruski politolog i publicista. 2020. nakon osude zbog uvrede državne vlasti morao je napustiti svoju domovinu i otada živi u Litvaniji. Za zakladu je uradio dvije studije o ruskoj propagandi.
Vi pišete da ruski gledaoci stvarno mogu dobiti utisak da na TV vlada različitost mišljenja. Šta time tačno mislite?
U javnom prostoru ima mnogo mišljenja i stvara se utisak da je zastupljeno mnoštvo pogleda. U političkim emisijam na TV učestvuju razne osobe, među njima i zastupnici „neprijateljske“ agende: lažni, navodno kritički Amerikanci, Ukrajinci ili liberali. Za prosječnog građanina tako nastaje utisak višeglasja. Da sva ova mišljenja u osnovi idu u istom pravcu i da su alternativne pozicije smiješne za ruskog gledaoca iznutra nije vidljivo.
Zadatak propagande u Ruskoj federaciji ne sastoji se u tome da ljude navede da vole Putina, nego u tome da pokriju svaku zamislivo argumentovanu poziciju za podršku ratu. Zbog toga su pojedincu ponuđena na izbor mnoga mišljenja: Priče o istorijskoj veličini Rusije, plan za oživljavanje SSSR-a, mržnja na Ukrajinu, tvrdnja da je rat navodno opravdan i nije tako loš, jer se radi o preventivnom ratu ili zato što se NATO širi.
Tako nastaju mnoge međupozicije. Tipičan primjer je Igor Strelkov, koji kritikuje Putina i javno razotkriva vojni vrh Ruske federacije ali istovremeno podržava rat. Prema motu: Vi ne morate voljeti Putina i armija se ne bori dobro ali naše vojnike odnosno Donbas ne možemo ostaviti na cjedilu i zato se moramo dalje boriti.
Zašto ruska državna propaganda funcioniše tako dobro? Kako uspjeva ruska propaganda, čak i kod jednoznačnih zločina kao u Buči, u vlastitom narodu širiti druge narative?
Propagnada je uvijek djelotvornija od istine. Jer istina je samo jedna, dok propaganda može biti veoma višestrana. Ko kaže istinu ograničen je činjenicama. Nasuprot tomu državna propaganda može izmišljati razne verzije i čak ih kontinuirano mijenjati. Političar se može kritikovati da svoje mišljenje neutemeljeno mijenja. Ali jedan propagandist to može sebi po volji dozvoliti jer danas je jedna stvar profitabilna, sutra druga i to je njegov adut.
Oko Buče: Za čovjeka na Zapadu situacija izgleda ovako: Pogledajte, ruska armija je bila tamo, ovdje su dokazi za zločin. To su činjenice koje se prično jasno prihvataju na Zapadu.
U međuvremenu ruska propaganda ima veliki izbor objašnjavajućih teorija. Prvo: Uopšte se nije ništa desilo. Ako neko sa tim nije saglasan, kaže se, kao drugo: OK, bilo je stvarno ubistava ali ne tako kako kažu na Zapadu. Masakr je bio insceniran. Onda dolaze u igru teorije zavjere koje su u Rusiji široko rasprostranjene i koje se još više podstiču od države. Treće: Za publiku kod koje i to ne funkcioniše nudi se slijedeće: Naravno da su ljudi pomrli ali od ukrajinske ruke. To su žrtve kijevskog režima. Ili, četvrto: Ljudi su umirali ali to nisu bili civili nego ukrajinska armija, dakle oni su to zaslužili. Tako je u ratu, ubijati neprijatelja nije zločin.
Činjenica koja je za čitatelje zapadnih vijesti neosporna, za Ruse je podijeljena na mnoge teorije i time relativizovana. Država svome stanovništvu daje ponudu: Birajte to što za vas ima najviše smisla. Buča na Zapadu predstavlja ozbiljan i neporeciv zločin dok u Ruskoj federaciji ne postoji čak ni saglasnost o tome da li se to stvarno desilo. Za jednoga Rusa ova riječ nije veliko opterećenje. Pita li se nekoga često dolazi kao odgovor: „Na Zapadu se govori o Buči… da, nešto tu zvoni, ali šta se stvarno desilo?“
Prije svega starije osobe podržavaju Putina. Kako pokušava ruska propaganda doći do mlađe publike?
To nije tako jednostavno. Neki mladi ljudi su pod propagandističkim uticajem ali izrada ubjedljivih informacionih sadržaja za mlade u cjelini nije uspjela. U osnovi nema ništa šta bi im se moglo ponuditi. Patriotski pjevač Šaman to je pokušao ali on jedva da dolazi do mladih budući da ih ne može potaknuti i zvuči prilično staromodno. Mladi ljudi imaju vlastite ljude koji na njih utiču, koji ili ćute ili su se već iselili i tako mogu slobodno i otvoreno govoriti protiv rata.
Zbog toga je strategija uticaja na mlade drugačija: zastrašivanje. Igra se sa osjećajima kukavičluka i slabosti. Kremlj želi proizvesti strah od mobilizacije i potencijalne mlade protestirajuće odvratiti pretjeranim nasiljem. Preventivno kažnjavanje neistomišljenika tu također spada. Zbog toga repersije stvaraju strah kod mladih ljudi jer manjina je spremna ruinirati svoj život i karijeru. Zastrašivanje je dakle djelotvirno. Starija generacija jedva da je svjesna ugnjetavanja i represije.
Jesu li tehnike ruske propagande u inostranstvu i kod kuće iste?
Da, u svakom slučaju. Pri čemu se mora reći da se informacioni mjehuri ljudi u Rusiji i van Rusije uopšte ne dodiruju. Ljudi u Rusiji ne konzumiraju više inostrane medije.
Prosječan Rus će jedva vjerovati da Putin ima podršku ekstremnih desničara u EU. Kod demonstracija na Zapadu za podršku Rusiji na ruskom TV pokazuju se jednostavno slike normalnih ljudi. Rusi ne razumiju da Putin u inostranstvu nema podršku širokih masa Evropljana nego prije svega ekstremne desnice. Unutar Rusije ove nijanse nisu vidljive.
Za vrijeme SSSR ideološko regrutiranje saveznika izvodilo se u inostranstvu pretežno među ljevičarima. Na osnovu toga je za rusko stanovništvo danas teško vjerovati na saradnju Kremlja sa ekstremnom desnicom. Iako se mora reći da Putin sarađuje sa lijevim krilom jer on nema ideologije. Ova kompleksnost mnogima u Rusiji nije jasna.
Šta znači za Njemačku i Evropu ako na ruskoj TV stalno gledamo određene, dijelom apsurdne ili vrlo prijeteće poglede na rat u Ukrajini ili na Zapad?
Ja trenutno na zapadu ne vidim sposobnost i sredstva da bi se suprotstavili ruskoj propagandi. Upravo je to problem. Čak i baltičke države koje imaju poseban interes na zaustavljanju uticaja iz Rusije ne uspjevaju u tome. One pokušavjau da primjenjuju kazne ali bez uspjeha. Tehničke prepreke mogu se lako zaobići sa VNP. Što se više ruskih medija zabranjuje u inostranstvu utoliko više osnova i prostora za napad ima Rusija da tvrdi da u Evropi nema više slobode govora i da neugodna – dakle mišljenja koja brane Putinu – se više ne trpe, vlada cenzura. To je stvarno jedna vrstva ograničenja slobode govora i daje ruskoj propagandi jake adute u ruku.
Otpor ne smije uslijediti kroz zabrane nego sredstvima demokratskog diskursa. Ruska retorika treba da se javno diskutuje, proruski govornici trebaju javno da se pozovu i njihove riječi opovrgnu razumnim protuargumentima. Debata će pokazati ko je u pravu a ko ne. Međutim ja mogu sebi nažalost predstaviti kako bi to teklo u stvarnosti: Organizatori takve diskusije bili bi odmah optuženi da žele pozvati proruske propagandiste ili ruski govornici ne bi bili spremni da diskutuju u debati koja se ne može manipulisati u njihovu korist.
Kako „Zapad“ može naći strategiju da djelotvorno širi protunarative i činjenice među ruskim stanovništvom. Posebno u kontekstu cenzure?
Zapad je izgubio sposobnost za efektivnu protupropagandu. Ona je prenesena na ruske medije u egzilu kod kojih sva diskusija ide u pravcu da je Putin loš. Ali to nije nikakva protupropaganda jer publika svih ovih medija je svakako tog mišljenja.
Istorija zabrane TV Rain u Letoniji je veoma očigledna i pokazuje još jednom da je danas nažalost opasno izražavati polutonove i empatiju prema Rusima. Ali upravo o tome trebalo bi se raditi kod protupropagande! Važno je da mi zagovornike rata dovedemo do razmišljanja i premišljanja umjesto da pokazujemo prstom na njih i naglašavamo da oni nisu u pravu i da ne pripadaju u „normalne“.
Kako onda može funkcionisati prava protupropaganda?
Zadatak je u tome obratiti se onima koji sumnjaju a do kojih mediji u egzilu ne dopiru. Za to su potrebni specijalni sadržaji i odgovarajuće teme. Samo tada može se uspjeti prosječnog Rusa osloboditi od uticaja putinizma. Sadržaji se moraju individualno pripremiti za svaku ciljnu grupu sa poznavanjem njihovog uobičajenog konzuma informacija. Strategija One-Size–Fits-All (koja odgovara svima) ovdje ne funkcioniše.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
