foto: š.g.
Po svjetonazoru sam uvjereni ljevičar i antifašist i to ću braniti do kraja života. Lijeva politika jest projekt razuma. Počiva na ideji da čovječanstvo, pod uvjetom da za to postoje pravi uvjeti, može iskoristiti razum kako bi bolje razumjelo svijet i kolektivno djelovalo na njegovoj promjeni.
Naravno i liberalizam vjeruje u razum, sposobnost rasuđivanja u domeni diskretnih, autonomnih pojedinaca, dok pak ljevica tumači razum i kao kolektivni kapacitet. Dobar dio života posvetio sam društvenom angažmanu i civilnom aktivizmu za socijalnu pravdu i političke promjene; pokušao sam i u politici, bio jedan od osnivača socijal-liberalne partije, nakon završetka rata u mladalačkim danima učestvovao i inicirao mnoge mirovne inicijative, pridružio se međunarodnim forumima solidarnosti, osnivao sa istomišljenicima udruženja za tranzicionu pravdu i razvoj demokratije, umjetnički gradio mostove i povezivao pokidane kulturne relacije, i tako sve do danas, do srednjovječne životne dobi. Sve to činim između ostalog jer vjerujem da bilo koji čin organizovanja počiva na nadi da se svijet može promijeniti, koliko god ponekad moje predstave dokumentarno-igrani filmovi ili tekstovi koje pišem oslikavali sumornu sliku mog okruženja: ekološki kolaps, političku korupciju, etničku segregaciju, kontinuiranu bijedu postratne bosanske sirotinje, osjećaj nesigurnosti, odlazak mladih… Sve češće me pitaju da li ću izgubiti nadu u bolje sutra? Iskreno rečeno, ne mislim da je nada naučna kategorija. I ne mislim da je nada razlog što se ljudi bore i ustrajavaju, mislim da se to radi prvenstveno iz ljubavi i ljutnje. Ja se trudim da pišem i govorim što je moguće iskrenije i realnije, objektivno i kritički. I vidim, mnoge loše stvari. Vidim državu koja propada odozdo (lokalne zajednice) prema gore i obrnuto.
Vidim da socijalni pejzaž koji mi je užasno važan ne prepoznaje zajedničko dobro, za naciju kao cjelinu to je podjednako važno kao demokratska kultura koja promovira kompromis i poštovanje manjina. Sve to doprinosi društvenom miru. Vidim reinkarnaciju neofašizma iz 90-ih, zamrzavanje konflikta i prebacivanje odgovornosti na neka buduća pokoljenja, jer s ovom politikom kulture zločina i smrti, laži i poricanja, dolaze novi tamni oblaci kao metafizička sjena stalno mogućeg i ponovljenog sukoba velikih razmjera. Vidim kako je propuštena šansa u političkom i istorijskom smislu za okupljanje dovoljnog broja ljudi, kritične mase koja se može suočiti sa činjenicama i katarzičnim priznanjima o počinjenim zločinima. O svemu tome pišem i govorim jer se nadam da ljudi koji to čitaju ili čuju ne trebaju trunke nade i sretne završetke, nego da znaju protiv čega treba da se borimo, i onda treba da se borimo čak i kad se borba čini beznadežnom. Ne priznajem samoidentificirane ljevičare jer imaju stranačku knjižicu, a u političkom prostoru ih ništa ne odvaja od bilo kojeg kolege iz deklarativne etno-desnice.
Posebno je iritirajuće da u 21. stoljeću skoro da nemamo artikulisanu ljevicu koja se beskompromisno zalaže za principe internacionalizma, otvorenosti i međunarodne saradnje naspram dominantne političke paradigme etnonacionalizma i izolacionizma. Ovo je polje na kojem aktuelna opozicija predvođena SDA-om je uspjela da “prišije” medijski narativ Trojci (posebno SDP-u i Našoj stranci) državnih izdajnika i međunarodnih poslušnika. Ljevicu treba da odlikuje i beskompromisna borba za ljudska prava i tolerancija naspram šovinizma i mržnje prema Drugima i drugačijima. U sklopu ljudskih prava ljevica se intenzivno zalaže za rodnu ravnopravnost i feminizam spram društvene matrice patrijarhata i seksizma. Daje nesumnjivu podršku manjinskim LGBTIQ pravima naspram izražene homofobije jer to pripada pravu na slobodno izražavanje seksualne ili bilo druge orijentacije, što naravno, nije samo po sebi manje ili više važno od drugih prava. Ali jeste početak težnje ka univerzalnoj emancipaciji, Adornovim riječima kazano “nema emancipacije do one čitavog društva”. Zato je važno šetati ulicama uz Paradu i biti politički i društveni saveznik manjinskih identiteta. Ljevičar po svjetonazoru se razlikuje od stranačkog “ljevičara” kada populistički ne kalkuliše i ne udvara se desnom javnom mnijenju; što se najbolje vidi kada se ovi lažni javno delegitimiraju na polju ljudskih prava. Razočaravajuća je šutnja organa SDP-a koja je dozvolila lični referendum za i protiv Bh. povorke ponosa kroz istupe svojih članova umjesto jasnog političkog opredjeljenja stranke koje daje podršku LGBTIQ pravima u programskim dokumentima. SDP nikako da shvati, da nauči iz prijašnje prakse i sličnih situacija kako populističkom politikom, konzervativizmom i retradicionalizmom neće dobiti niti jedan glas od birača SDA; samo će izgubiti svoje.
Mi trebamo društveni napredak u svakom smislu naspram završenog trodecenijskog procesa neokonzervativizma, tradicionalizma i statusa quo koji odgovara samo etno-oligarhijskim moćnicima sa desničarskim kapitalom u rukama. Kako SDP misli braniti interese radne većine, siromašne, potlačene, obespravljene, nezaposlene, kako da kreira vrijednosti egalitarnosti naspram etnodesničarskog koncepta hijerahiziranosti, klasne raslojenosti, nejednakosti? SDP je dužan za početak prepoznati važnost univerzalnih ljudskih prava, konkretno ih braniti u javnom i političkom prostoru svojim životima i nepokolebljivim principima. Socijaldemokrate ne mogu odustati od svojih ideala tako što će se posvetiti sebičnim i provincijalnim ciljevima zadržavanja trenutne pozicije moći i vlasti. Danas trebamo hrabrije ljevičare jer svojoj djeci dugujemo bolji svijet od ovog koji smo naslijedili; ali isto tako dugujemo i onim nešto prije nas. Mislim na dosljedne antifašiste, partizanskog morala kojeg desni autoritarizam pokušava relativizirati i minimizirati; staviti na društvenu i medijsku marginu do pada u potpuni zaborav. Etička pitanja i sve širi socijalni ciljevi moraju otvoriti reforme u raznim oblastima koja karakterizira lijevu vlast poput javnog i svima dostupnog zdravstva, obrazovanja, naspram isključivo privatnog zdravstva i obrazovanja dostupno samo bogat(ij)ima. Ljevičari uvijek moraju stajati uz ekološke pokrete koji štite okoliš od interesa kapitala, profita i zagađivača. Kao građani slobodnog društva, naša je dužnost da svoj svijet posmatramo kritički, međutim, to ponekad nije dovoljno. Filozofi su, kako je jednom rečeno, do sada samo tumačili svijet; naš zadatak je da ga počnemo mijenjati ukoliko želimo dostojanstven život. Sa ovako blijedom i uplašenom ljevicom to neće biti politički moguće.
Otkako je socijaldemokratija ušla u krizu na Zapadu, evidentno se to dogodilo i kod nas u regionu, bila je anemična u borbi protiv neoliberalnog kapitalizma, pristavši na ideologiju „trećeg puta“. Kod nas je ljevica zanemarila i borbu protiv nacionalizma, nekad je čak i koketirala sa tim ili otišla u desnu ljevicu. Solidarnost, jedinstvo i zajednički nastup sa građanima mora biti nova nit lijevog djelovanja u BiH.
