Foto: Privatna arhiva
U prethodnih nekoliko decenija, milom, a češće silom, čovjeka guraju u razne kolektivitete i klišee, u torove i entitete. Najčešće vjerske i nacionalne, teritorijalne, kulturne i etničke… I sve to začine i ubjeđuju nas da govorimo nekim novim jezikom, a mi isto pričamo još od prije nekoliko vjekova i odlično se razumijemo. Jedan od onih koji neće okove, omeđavanja, podjele, zatiranje prava i pravde, ne da da ga utoruju, ne prihvata jednoumce i neće da smo samo Samosrbi, Samohrvati i Samobošnjaci, kako ih nazva profesor Vjeko Domljan. Zoran Kazazić – građanin svijeta najviše je u svom Mostaru, pa s obitelji ili porodicom u Makarskoj, a Evropa mu je krajnji cilj za sinove, unučad i budućnost.
„Srce mi je puno kad udahnem ovaj moj mostarski zrak. Rane su još uvijek duboke i teško zacjeljuju. Neke možda nikad neće ni zacijeliti, ali ja ga volim, sa svim svojim ranama i ožiljcima. Nije grad kriv. Krivi su neki loši ljudi. Moje je da ga, koliko znam i umijem, popravljam ili obnavljam. Da se prisjećam svoje prve učiteljice, polaganja pionirske, srednje škole i prava, ljudi koji su gradili ne samo grad, nego čovjeka i Mostarca u Mostaru, po mostarski. Stari je ponovo tu, sa svojim gradom, s ljudima koji ga vole kao najbližeg svog, ali i želja da, bar, slično bude i s Partizanskim, da nikad ne primijetimo da smo prešli neku ratnu crtu što odvaja, a ne spaja ljude, da se iz Centra preko Carinskog otisnem do na Forticu i snimim Mostar od četranestog do dvadeset i prvog vijeka. Da vidim grad u kom će biti mjesta za sve: za Šantićeve potomke, Matvejevića u knjigama i bibliotekama, za Đikića i njegovu Zorku, za fudbalere Veleža i nogometaše Zrinjskog, za najbolja vina iz Čitluka ili Gnojnica, sasvim svejedno u kom ih restoranu ili hotelu pili ili za prvomajski uranak u obnovljenom rekreacionom centru Bunice kao nekad feštali. Vjerujem da neki novi klinci mogu ponovo napraviti naš Mostar, uređen grad i mjesto dostojno života za svakog građanina, a mi stariji da im samo ne smetamo“, kazuje Zoka.
Gotovo sav svoj radni vijek Zoran je proveo u zdravstvu i obrazovanju, pružao pomoć i podršku mladim na fakultetima, starijim da ozdrave. Naučio je Zoran da pomaganjem drugima zapravo pomažemo sebi, jer dobivamo ono što smo dali. Ko iskreno pomaže, ne očekuje ništa zauzvrat. Nerado govori Zoran o dvoje djece bez roditelja čije školovanje pomaže on i sestra mu Vesna, ali sam mu, ipak, uspio izvući samo neke od poruka zahvalnih ljudi. Tako jedna starija gospođa Višnja piše: ”Moj dragi Zoka, po hiljadu puta hvala za pomoć mom suprugu stopostotnom invalidu koji nije vidio, s ugrađenim pejsmekerom, a dovoljno je bilo da te zovnem i sve uradiš za samo jedan dan. I pomogneš. Dok sam živa neću zaboraviti ni Tebe ni Tvoju pomoć, meni i mom suprugu”. Opet, jedan student Goran, pristigao iz male varoši da studira u Mostaru, pun predrasuda i o ovom nesrećnom društvu i o podijeljenom Mostaru ovako iskazuje svoju zahvalnost. “Hvala Vam, Zorane, za pomoć da se snađem, smjestim u studentski dom, a posebno što sam spoznao da nije Mostar ono što su mi kazivali i govorili, da me niko nije pitao za ime i prezime, što dolazim baš tu da studiram, što sam…”.
Tri nas decenije ubjeđuju da nije ono što jeste. A nama su uveli pojam koji je apsolutno neprihvatljiv – suživot. Zanimljivo, meni niko, ama baš niko nije objasnio šta znači riječ suživot. Za mene postoji samo zajednički život. Mostar je takav i bolji bio poslije Drugog svjetskog rata, bilo je puno dobrih ljudi i u stradanjima od 1992. godine do ‘96. Zato Zoran, bez obzira na sve, duboko vjeruje da Mostar može biti i svoj i komšijski, da su susjedi važni koliko i porodica, da mi mnogo bolje znamo od međunarodnih kako se zajedno živi i da nas ne uče šta je multietičnost jer im je tek djed osvajajući tuđe, vidio drugačije. I u ovako zamagljenom Mostaru, u unesrećenoj i podijeljenoj državi Bosni i Hercegovini, narodima koji su udaljeniji danas negoli prije tri decenije, Zoran Kazazić kao čovjek koji nosi prtljag dobrote i s uvjerenjima da se može više, brže i bolje, podjednako je prihvaćen i na lijevoj i desnoj obali, u Sarajevu ili Splitu, Banja Luci ili Skoplju, u stručnim pravnim krugovima, ali i što mu je važnije – osjeća se mostarski među rajom onom od prije i onom poslije rata. I danas kad broji još malo preostalih radnih dana, uči, pažljivo sluša sagovornika, želi i još će stvarati, mijenja i sebe i ovaj učmali svijet. Svjestan je, kako reče, da je znanje najvažniji imetak, a obrazovanje najmoćnije oružje koje nam može pomoći da promijenimo društvo u kojem živimo.
Nisam pisao o silnim Zoranovim aktivnostima u sportskim i nevladinim organizacijama, o prebogatom CV-u, o priznanjima i odlikovanjima, a znam da baš još jedno takvo stiže neposredno nakon što ova priča bude objavljena. O dobrim ljudima njihova djela najbolje govore.