Foto: picture alliance/Reuters/Pilar Olivares
Ključna riječ koja opisuje trenutne potrebe Latinske Amerile glasi: diverzifikacija. U regionu se trenutno gleda za partnerima van Globalnog sjevera i tako sasvim razumljivo u fokus dolazi Srednji istok. Iran, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska (ako je hoćemo ovdje uključiti) pokušavaju trajno izgraditi svoje prisustvo u Latinskoj Americi. Odnosi između ova dva regiona pokazuju svojim primjerom da mi danas živimo u multipolarnom svijetu.
U svojoj paranoji prema Pekingu SAD posmatraju Latinsku Ameriku samo kao pouzdanog isporučioca sirovina i protutežu uticaju Kine koga se plaše. Za EU aktuelni izvještaj Maria Draghija o evropskoj konkurentnosti potvrdio je strategijski pravac evropske vanjske politike: potrebna je energija i prirodni resursi. S obzirom na to da mnoge latinskoameričke vlade u međuvremenu odbijaju političke klauzule i mandate, koje su zemlje Globalnog sjevera ranije unosile u dogovore o gospodarskoj saradnji, izgleda da je sada Srednji istok jedino područje vlasti koje je spremno dogovarati se s Latinskom Amerikom s punim respektom i partnerima tamo ponuditi fer trgovinske ugovore bez velikih uslova.
Za Latinsku Ameriku – s niskom stopom rasta (prema aktuelnim procjenama 2.1%) i jakom ovisnošću o cijenama sirovina – diverzifikacija je životno neophodna. To važi za region u cjelini, ali svaka zemlja ima različite interese, tako da određene nacije na Srednjem istoku izgledaju kao posebno povoljni partneri. Tako su zapadnjačke sankcije protiv Kube, Nikaragve i Venecuele stvorile osnovu za iransku prisutnost u Latinskoj Americi. Nakon 1979. godine iranske revolucije i uspješnog ustanka Sandinista Teheran je počeo isporučivati naftu, pogonsko gorivo i destilate Kubi i Nikaragvi da bi se zaobišle sankcije SAD-a. Kada je Hugo Chavez 1999. došao na vlast u Venecueli, režim Irana i za Karakas otvorio je vojne i trgovinske projekte, čije je značenje s aspekta aktuelnih sankcija SAD-a protiv Venecuele poraslo. Dok su odnosi vlade SAD-a i evropskih vlada prema navedenim zemljama, u koje možemo uvrstiti i Boliviju, jako nategnuti, Iran je pouzdano organizovao visokorangirane državne posjete u području energetske saradnje, trgovine i odbrane. Gledajući na reakciju SAD-a i EU na sporne izbore u Venecueli lako je razumjeti zašto Karakas – koji raspolaže većinom resursa – umjesto toga njeguje bliske odnose s Iranom.
Mnoge vlade Latinske Amerike upletene su u trgovinske sporove s američkim firmama
Jedan još jači primjer isporučuju Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). Nasuprot Iranu – čiji je angažman u Latinskoj Americi započeo već 1960. osnivanjem organizacije izvoznica nafte (OPEC), kojoj pripada i Venecuela – region je tek 2005. došao u fokus Emirata nakon samita južnoameričkih i arapskih država 2005, koji je inicirao predsjednik Brazila Luiz Inacio Lula da Silva. U međuvremenu su UAE krenuli u kooperaciju jug – jug, za koju se zalaže i kolumbijski predsjednik Gustavo Petri i zaključili kako s Kolumbijom, tako i s Kostarikom sveobuhvatne i fer trgovinske dogovore. Nije bila samo sreća da je Emiratima uspjelo zadobiti kako kolumbijske i kostarikanske vlasti, tako i tamošnje ljude, koji su imali dugu historiju negativnog djelovanja trgovinskih ugovora. Kolumbija, koja je saveznički partner SAD-u i NATO-u, još uvijek pati od trajnih posljedica svoga ugovora o slobodnoj trgovini s Vašingtonom i o kome bi rado ponovo pregovarali.
Mnoge vlade Latinske Amerike upletene su u trgovinske sporove s američkim firmama, koji su razvili iz nekorektnih ugovora o slobodnoj trgovini i neravnoteže moći prema multinacionalnim koncernima. Ugovori o slobodnoj trgovini više pogoduju izvozu SAD-a na latinskoamerička tržišta nego što omogućavaju isporuku latinskoameričkih proizvoda u Sjevernu Ameriku. U Kostariki je sporazum DR-CAFTA, koji ima za cilj smanjiti carine i trgovinska ograničenja između SAD-a i Srednje Amerike, stvorio značajne izvozne deficite.
Spajanje država BRICS-a nudi u pogledu na budućnost multilateralno osiguranje odnosa Latinske Amerike sa Srednjim istokom. Više zemalja, među njima Kuba i Bolivija, rado bi pristupile ovom savezu država. Za Brazil, koji kao jedina latinskoamerička zemlja spada u države osnivače BRICS -a, željeno je partnerstvo sa Saudijskom Arabijom osnova da se ojačaju odnosi između država Zaliva i Južne Amerike. Lula da Silva intenzivirao je profitabilne odnose s Riadom utoliko da su Brazil i Saudijska Arabija u međuvremenu dostigle zajednički trgovinski volumen od dvije milijarde dolara ako se uzme u obzir međusobni izvoz i uvoz.
Utjecaj i prisutnost aktera sa Srednjeg istoka u Južnoj Americi trebali bi izazvati uzbunu u EU
Utjecaj i prisutnost aktera sa Srednjeg istoka u Južnoj Americi trebali bi izazvati uzbunu u EU. Savez država MERCOSUR – kojem među ostalim pripadaju Argentina, Bolivija, Brazil, Paragvaj i Urugvaj – kao i Venecuela (čije članstvo trenutno miruje) već 20 godina traže razuman trgovinski sporazum s EU. Iako je francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno posjetio Brazil, pregovori su blokirani na evropskoj strani na osnovu raznih problema, kao što su naprimjer klauzule EU, unutrašnjopolitički razlozi ili mješavina obje stvari. Zbog toga su države MERCOSUR-a nedavno jasno rekle da je njihovom strpljenju došao kraj i odlučile su istu ponudu pod brazilskim vođstvom predložiti Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Konačno, i napori Turske u Latinskoj Americi te Karibiku zaslužuju posebnu pažnju. Predsjednik Erdogan 2015. posjetio je Meksiko, Kubu i Kolumbiju. Nakon toga on i njegov ministar vanjskih poslova otputovali su dalje u region, gdje su otvorili nove ambasade i kulturne institucije. Latinskoamerički angažman Turske ipak se razlikuje od država Zaliva ili Irana. Turska ne želi nuditi nikakvu vojnu saradnju i izgleda da nije zainteresovana za sporazume o slobodnoj trgovini ili velike infrastrukturne projekte. Umjesto toga, Ankara radi na poslovnim odnosima, diplomatiji i komercijalnim kontaktima i izgrađuje pomoću Soft Powera svoje kapacitete u Latinskoj Americi.
Turkish Airlines trenutno je najvažnija aviokompanija za putnike iz Latinske Amerike koji putuju za Afriku i Srednji istok. Turske telenovele pobuđuju interese mladih ljudi da saznaju više o jeziku i kulturi geografski udaljene Turske. Jedna od najnovijih turskih inicijativa jeste španska verzija digitalnog odašiljača vijesti TRT, po uzoru na u regionu već aktivne ruske i iranske državne odašiljače. Možda će SAD i EU konačno shvatiti da Latinska Amerika više nije samo njihovo “zadnje dvorište” ili “supermarket sirovina”. Region također nije jednostavno potencijalna “kineska ili ruska kolonija”, nego kontinent koji samostalno i zakonito teži diverzifikaciji. Zapadnjački diskurs više naglašava opasnosti kineskog ili ruskog imperijalizma i militarizma ili riziko rastuće finansijske ovisnosti o Pekingu. Međutim previđa se da latinskoameričke države imaju također vlastite nacionalne interese. Kina, Rusija i države Srednjeg istoka predstavljaju samo dalje partnere za latinskoameričke vlade da bi ostvarile svoje legitimne ciljeve.
Ko insistira na održavanju demokratije, ljudskih prava ili apstraktnih klauzula, neće moći zaključiti strategijsko partnerstvo s Latinskom Amerikom. S jedne je strane tako jer nas historija uči da države Latinske Amerike nikada nisu mogle insistirati na poštivanju ovih načela kad je Globalni sjever slijedio druge geopolitičke ili poslovne interese (kao naprimjer u doba Hladnog rata). S druge strane zato što su se (vrlo malobrojni) postojeći sporazumi sa SAD-om i EU jednostavno pokazali promašajima. Zato je Latinska Amerika u potrazi za partnerima i dopušta državama Srednjeg istoka da daju najbolju ponudu za njezine dragocjene resurse.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
