Klackalica je neizbježna sprava u dječjim igralištima i omiljena zabava za djecu. Djeca na klackalici imaju osjećaj da se kreću jer kretanje gore-dolje ostavlja taj dojam. Da bi klackalica bila u funkciji s obje njene strane mora postojati ravnoteža jer bi inače jedna strana prevagnula i privid kretanja bi nestao. Djeca nemaju osjećaj prostorne perspektive i uopće ne primjećuju da stalno stoje na istom mjestu.
Od Daytonskog sporazuma do danas BiH je na klackalici nacionalizma. Ravnoteža je dobro uspostavljena, prevage gotovo da nema a kada se pojavi brzo se nivelira. Bitno je stvarati privid da se društvo i država kreću makar sve ostaje na svome mjestu.
Sve do posljednjih općih izbora, vladajuće nacionalističke stranke održavale su se na vlasti klackalicom nacionalizma. One su vješto držale ravnotežu, svatko je svakoga osiguravao u stolici, a kod građana su stvarali privid da se kreću. Tako su i građani, u ovoj fatamorgani kretanja, davali podršku imaginarnom a ne stvarnom stanju. Nakon izbora formirana je nova vlast, uz velike blokade i prepreke, gdje je ravnoteža nacionalizma poremećena. Morao se promijeniti model, u najvećoj mjeri pod pritiskom nove geopolitičke podjele svijeta i veoma jasnih interesa Zapada na Balkanu. Be-ha politička klackalica nacionalizma postala je prepreka na putu ka euroatlanskim integracijama. Umjesto toga, precizirano je 14 prioriteta kojima se vlast u BiH mora baviti i koje mora ostvarivati da bi država ostala na tom putu. Vladajuća „trojka“ je riskirala i stala na taj put uz veliki nacionalistički teret koji za sobom vuku njeni partneri u vlasti. Njen cilj je ravnoteža na evropskom putu a ne ravnoteža nacionalizma. Radi toga je prioritet bio skinutu državu s političke klackalice, napraviti debalans i dovući partnere na euroatlanski put. Rizik je ogroman jer se nacionalizmu ne nudi nacionalistička kompenzacija nego put popločan evropskim vrijednostima koje je s njim u suprotnosti. Problem je veći utoliko što je javno mnijenje stvarano trideset godina u atmosferi nacionalističke ravnoteže. Sada toga nema, „trojka“ ne može javnosti ponuditi ništa slično, ona pokušava na euroatlanskom putu održati one koji, paradoksalno, na kraju tog puta potpuno gube. Naravno, oni to znaju i radi toga neprestano stavljaju prepreke na taj put. Uz velike kompromise i pritiske međunarodne zajednice te prepreke se s vremena na vrijeme raščiste ali „sudijsko vrijeme“ koje se broji je veoma veliko. Na to vrijeme upravo računaju nacionalisti, očekuju zamor u finišu, kako „trojke“ tako i međunarodne zajednice.
Također, aktuelna vlast se neprestano napada kao nesposobna, kao izdajnička, kao korumpirana, jer državu „izručuje“ Zapadu koji je protiv domaćih vrednota, domaće kulture, domaćeg načina života i identiteta naroda. To se u narodima prima jer su prošli kroz pakao rata, doživjeli stvarnu izdaju od nekih zapadnih zemalja i njihovih institucija, prošli kroz zločine i genocid. Nacionalisti se i dalje predstavljaju kao spasioci naroda, nude zaštitu i dušebrižništvo. Svaki kompromis kojim se osigurava ravnoteža na euroatlanskom putu se odbacuje kao neuspjeh, a upravo oni postavljaju prepreke koje se najteže prelaze. Opstrukcije koje vrše prikazuju se kao nesposobnost vladajućih. Oni, pak, nemaju drugog načina nego politiku euroatlanskih integracija voditi u institucijama sistema. To uostalom od njih traži EU. Problem je što se politika 30 godina vodila izvan institucija sistema, na klackalici koja se premještala iz jednog hotela u drugi, iz jednog restorana u drugi, iz jedne provincije u drugu. Tamo je bilo lako dogovarati, tamo ne trebaju kvorumi, parlamentarne komisije, otvorene sjednice, tamo nema novinara i javnosti. Sve što se dogovori može se opovrći.
Postići ravnotežu u institucijama sistema nije lako, za to trebaju kompromisi, jasna politika i ravnopravan položaj svih sudionika u vlasti, te donje granice koje se ne smiju prelaziti. Na to nacionalisti nisu navikli, oni vlast dijele nacionalistički po modelu ovo meni – ono tebi, oni trguju novcem građana ove zemlje a ne svojim položajima i ugledom u društvu. Za njih ne postoji ravnopravnost građana i naroda u vlasti nego samo ravnopravna raspodjela budžeta i državnih položaja. A ona je zasnovana na kvantifikacijama i proporcijama. Ustavna kategorija ravnopravnosti svedena je na proporcionalnu nacionalnu zastupljenost, jednakost građana na brojnost naroda. Po tom principu se dijele funkcije, državni novac, čak i strane donacije i sredstva fondova EU. Te principe nacionalisti su već davno ubacili u javnu politiku tako da je postalo uobičajeno da se položaj naroda u državi određuje njihovom brojnošću. Ide se tako daleko da se nacionalnost teritorijalizira a teritorija nacionalizira. I svatko uzima sebi onaj princip koji mu odgovara: na lokalnoj razini proporcionalni, na globalnoj razini većinski. Država se ne uzima kao zajednička vrijednost nego kao plijen koji treba na neki način prigrabiti za sebe. Nacionalisti su nametnuli princip prisvajanja ne samo sadašnjosti nego i prošlosti. U prošlosti se grade identiteti tako da je prošlost najvažniji faktor sadašnjosti. Kako je prošlost naše zemlje krvava i teška, kao uostalom i u cijeloj Evropi, najvažniji identitetski faktor je stradanje. Iako se radi o tragedijama koje su supstanca kolektivnog pamćenja i one se kvantificiraju. To nema kraja.
EU je ponudila novi model identiteta u zajedništvu koje se gradi. To više nije prošlost nego budućnost – identitet se tek treba izgraditi s novim sadržajima. To je demokratski proces izgradnje identiteta s drugima koji su različiti a ne silom, ratom, asimilacijom ili istrebljenjem. Taj model nam nudi EU. Za naše narode to nije ništa novo, treba samo vratiti u sjećanje naš način društvenog života i običajnost u kojoj se vijekovima živjelo.
Kada „trojka“ napravi kompromis da bi održala euroatlanski put države u bilo kakvoj raspodjeli moći, proglašava se izdajničkom jer nije dovoljno vodila računa o nacionalnim interesima koji su zapravo samo nacionalistički. Ako se neko mjesto u vlasti, na bilo kojem nivou, dodijeli „drugima“, u javnosti se prikazuje kao nacionalni debalans i prodaja, kao slabost a ne hrabrost i ustrajnost na zacrtanom putu. Nacionalisti ne poznaju drugu ravnotežu izuzev nacionalističku. Oni ne poznaju ravnopravnost be-ha naroda i građana iako su nekima puna usta „građanske države“. Jedina politička vrijednost koje se drže jeste ravnoteža nacionalizma. Ta ravnoteža je neodrživa u institucijama države koje moraju poštivati ustavne kategorije ravnopravnosti i demokratske procedure pri donošenju odluka. Demokracija je usuglašavanje interesa a ne ravnoteža nacionalizma.
U situaciji kada su otvoreni pristupni pregovori ka EU, kada se treba opredijeliti unutar nove političke podjele svijeta, kada se stabilnost i sigurnost države i društva može postići samo unutar globalnih vojno-sigurnosnih organizacija, javna politika se i dalje želi zadržati u raljama nacionalizma i to se nudi kao perspektiva, čak kao patriotizam. Da bi se narodu to prodalo, neprestano se proizvodi strah – strah od prevlasti drugih, strah od sigurnosnog zagrljaja moćnih vojnih saveza, strah od zapadnih vrijednosti i sl. Tako se narod homogenizira, radikalizira i zbija u masu kojoj treba zaštita. A narod k’o narod, „koga su zmije klale i guštera se boji“. Zbog toga mu ponekad godi da se na političkoj klackalici diže do neba, ali treba znati da se svaki put vrati na zemlju, na isto mjesto.
Nije odgovornost na narodu, odgovornost je na manipulatorima narodom. Političke stranke se formiraju da bi se narod politizirao i oslobodio jednoumlja. Međutim, nacionalisti su zadržali strategiju jednoumlja, tako da onaj „tko nije s nama taj je protiv nas“, taj je neprijatelj. Kod nas je uobičajeno da se i vlast i opozicija promatraju kao neprijatelji. To je dobro funkcioniralo u vrijeme ravnoteže nacionalizma. Sada je potrebna nova ravnoteža, ravnoteža politika na euroatlanskom putu. Bez obzira na partijske interese, ovo je vrijeme kada bi i opozicija trebala surađivati na tom putu a ne blokirati ga gdje god to može. Stara, oprobana politička strategija je bila: korak nazad, dva koraka naprijed. Taj korak nazad ne mora biti ni neprijateljski, ni izdajnički, ni nemoć, ni gubitak identiteta. Ako se dostignu evropske vrijednosti svi će od toga profitirati i ne može se predvidjeti tko će biti opozicija a tko vlast.
