Foto: Arhiva
“Što se tiče politika SDA, tu nema razgovora. Nema niko da kaže da se loše radi. Ali je pitanje kadroviranja, pozicioniranja. Neki ljudi su nezadovoljni, imamo nezadovoljstvo i Sarajevo, evo Čampara, koji smatra da ova ekipa koja je pobijedila u Sarajevu ne može uraditi ništa na napretku. Ja se ne slažem s njim. Fikret Prevljak je vodio brigadu, znat će voditi i stranku. Zna s ljudima, nije završio Sorbonu, nije neki intelektualac, ali je čovjek iz naroda”, ovako je komentarisao kompromitirani izborni proces unutar kantonalnog odbora SDA, predsjednik partije Bakir Izetbegović.
SDA je napravila očekivani izbor između obrazovanog Čampare i narodnjaka Prevljaka koji je po sopstvenom priznanju “poltron porodice Izetbegović”. Neuspjela ironija prema rijetkim elitistima i intelektualcima u sopstvenim redovima sa metaforom Sorbone karakterizira kakvo društvo i kadrove želi Izetbegović u BiH. To ne bi bio problem da ti kadrovi ne obnašaju najviše državničke funkcije na pozicijama izvršne i zakonodavne vlasti. Onda neukost, nesposobnost, jezička i govorna nepismenost njegovih pulena koji na skupovima govore o “njiha” i to potvrđuju “franko de jure“ u medijskim istupima, postaje i državni problem. Zna Izetbegović da društvo koje samo sebe želi definirati znanjem jeste ono u kojem su razumnost i uviđajnost, prosuđivanje i težina argumenata, dugoročno i vizionarsko mišljenje, pametno promišljanje i stalno preispitivanje – put kojim se može dobiti prevaga nad iracionalnošću i ideologijom, fanatičnim i ostrašćenim navijanjem uz odsutnost duha. Samoljubljivom stranačkom lideru potrebni su ovi drugi, jer ne podnosi kritički glas koji dovodi u pitanje sramotnu razinu zloupotrebe politike za lične ciljeve. Prevljak nije slučajan izbor Izetbegovića, to je odlika njegove dugotrajne negativne selekcije koja se jedino vodi strašću za moći pa se protežiraju ljudi sa natprosječnim ambicijama i ispodprosječnim sposobnostima. Umjesto snažnih i poštenih ljudi koji ih je bilo i u SDA, godinama dominiraju beznačajni ljudi bez ikakve političke karizme sa karikaturalnim osobinama. U tako umreženim i interesnim skupinama caruje organizirani kriminal, korupcija i nepotizam koji pravno i moralno ostaje nesankcioniran čime se izgubilo povjerenje u institucije vlasti i vladavinu zakona i reda. Svjestan da boračka prošlost ne može biti alibi za krađu i lopovluk, lider SDA gubi živce kada mu se postavi pitanje o sudbini na hiljade onih poput Fikreta Dedića, nezaposlenog i demobilisanog borca iz Bužima koji nije privilegovan da poput Asima Sarajlića bude prvi do Bakira. Tehnologija vladanja SDA jeste simbioza plutokratije (vlasti bogatih) i politokratija (vlast političkih struktura) koji za sobom ostavlja gorak osjećaj prijevare sakriven iza probosanskog patriotizma kao maske za tajkunizaciju, rasprodaju i uništavanje nacionalnih resursa uz opšte slabljenje privrede. Izetbegović ne poznaje svoj narod i socijalne prilike, za razliku od njegovog rahmetli oca, jer zvuči nevjerovatno kada govori u medijima kako nema automobil i da je proteklih nekoliko mjeseci u koroni pregurao sa 8.000 KM. Odmaknut od realnosti ne vidi da su životni standard i perspektive velikog dijela stanovništva istinski ugroženi, posebno ostataka radničke klase i penzionera uz dramatičan postotak mladih i nezaposlenih, velikog broja školovanih koji ne vide perspektivu u izrazito korumpiranom i antiintelektualnom ambijentu kojeg kreira SDA. Novostečenoj “eliti” na položajima već decenijama ništa drugo nije potrebno osim moći koja im omogućuje profit u politici. Iz tranzicijske devize “ko je jamio, jamio je” njihova životna filozofija je da se novcem sve može kupiti, od univerzitetske diplome do radnog mjesta. Odlikuje ih okrutnost prema uzvišenom i lijepom kao prostačko lice koje izbezumljuje građane kojih je sve manje. Arogantne i beskrupulozne SDA kabadahije koji izrezuju umjetnička djela poput načelnika Ajnadžića pokazuju šta je namjera i politički koncept, želja da se preoblikuje grad i kreira nova politička i kulturnu klima u kojoj je mjera stvari sopstvena bizarnost i osiromašenje svega postojećeg. U svom mandatu se svojski potrudio da pokaže kako je otvaranje trotoara uspjeh velikog neimara, kako ga nije briga što misli struka o urbanizmu, važan je samo novi projekat kao nakaradna poslovna zgrada u Hastahani ili stambeni objekat preko puta Narodnog pozorišta gdje se treba ugraditi i namiriti svoje potomstvo. Postaje degutantno gledati kako se prije svakog izbornog ciklusa dijeli novčana sadaka umirovljenim umjetnicima koji se lokalna vlast sjeti samo pred kampanju, a godinama svjedočim kako na socijalnoj margini sa velikom mukom žive naša najveća umjetnička i naučna imena, odlaze zaboravljeni i uvrijeđeni, priključujući se armiji bukvalno gladnih stomaka svoje generacijske dobi. Njihovi unuci vrlo brzo uviđaju da njihova budućnost neće ovisiti o njihovom talentu i radu, već od sposobnosti snalaženja u životu, nekoj “partijskoj ili rođačkoj” šteli, darvinističkom čekanju da neki stariji kolega umre ili ode u mirovinu. Urušavanje čitave srednje klase traje decenijama i najviše pogađa intelektualce koji se suočavaju sa problemima na egzistencijalnom nivou pa su vidljive jasne podjele na one koji su ostali vjerni univerzalističkim načelima i na partikularnu struju podložnu nacionalističkim interesima koji su sebi tako obezbjedili materijalnu sigurnost.
Prezir prema znanju i sposobnim, nezavisnim stručnjacima pretvorio je naše društvo u gubitničko bez kompetencije neophodne za održiv imanentan razvoj i za ravnopravan, konkurentan odnos sa drugim zajednicama. Naše društvo ne može podići produktivni minimum kompetentnosti i kompetitivnosti u bilo kojem domenima kao što su: tržišna ekonomija, demokratski sistem i demokratska javnost, socijalna, pravna i javna sigurnost, obrazovanje, nauka i kultura, bez vrijednosnog preokreta – odnosa prema društvenom moralu i odgovornosti. On će u političkom smislu doći pobunom stranačkih “izdajnika”, jer kada jedna stranka u moći počinje proizvoditi toliko neprijatelja iz vlastitih redova to znači da je gađenje ušlo duboko u narod i to postaje jaka izborna kategorija. Mene kao i bilo kojeg građanina BiH ne raduju političke krize, ali mi budi nadu kada kompetentni ljudi počnu govoriti, otvoreno i bez zadrške, jer SDA-ovska lojalnost ovakvoj bezidejnoj i korumpiranoj stranci postaje historijska, bojim se i nepopravljiva šteta za državu. Mislim da nam ovi lokalni izbori omogućuju da afirmišemo novi demokratski kvalitet – a to je vrijeme osoba sa biografijama umjesto stranačkih poslušnika kojim je jedina preporuka višegodišnja uplaćena stranačka članarina i broj podijeljenih letaka tokom kampanje na ulici.
Ne možemo za sve kriviti vlastodršce iz SDA, moramo vratiti obavezu koju danas ima svaki građanin koji želi moderno i demokratsko društvo, svako od nas mora djelovati nezavisno, slobodno i razumno i – po savjesti. Sloboda i demokratija očekuju zajedničko djelovanje, a time i zajedničku odgovornost svih nas. Izbori su jedina prilika da to pokažemo.
