Šta su antipolitika i postdemokratski režimi vladavine? U tom kontekstu, možemo li težnje Milorada Dodika da štiti svoju poziciju moći rudnim bogatstvima litija i magnezija smatrati praktičnim primjerom podrivanja vladavine naroda?
Demokratija se već odavno transformirala u postdemokratiju. Demokratski režimi se po ubrzanoj proceduri u demokratskim zemljama u svijetu transformiraju u postdemokratske režime vlasti, a to su oni režimi vlasti u kojima se marginalizira stvarni značaj institucija vlasti i izabranih vlada u demokratskim državama, pa u takvim uvjetima na politički proces presudno utječu različite interesne grupe ili lobističke skupine, čime se demokratski režimi vlasti preoblikuju u plutokratske režime vlasti. Svakako da neki režimi vlasti u tranzicijskim i postsocijalističkim državama, kao što je Bosna i Hercegovina, imaju svoju specifičnu političku strukturu, zbog čega političke elite unutar tih režima vlasti često funkcioniraju u skladu s realpolitičkom logikom postdemokratije, a ona po sebi priziva antipolitiku. Antipolitika je forma putem koje građani demonstriraju sumnje u konvencionalni demokratski proces te odlučuju da apstinencijom u sferi javnih poslova odgovaraju na neodgovornu vladavinu izabranih vlada.
Politika koju producira i provodi Milorad Dodik najbolje odgovara onome što je postdemokratija u sferi globalizirane politike, kao jedan režim vlasti koji se sve više bazira na vaninstitucionalno pregovaranje, što implicira da se kroz institucije vlasti po skraćenoj proceduri samo formalno provode vaninstitucionalno pripremljeni zakoni.
No da biste mogli postdemokratsku strukturu vladavine održati, koja je uz to sklona političkom avanturizmu, secesionizmu i antiustavnom aktivitetu te uzrokuje antipolitiku, morate raspolagati i određenim ekonomskim resursima. Vidljivo je da se postdemokratski stil vladavine Milorada Dodika namjerava po svaku cijenu bazirati, što ukazuje na njegovu pragmatično koncipiranu i futurističku prirodu, na istraživanje i eksploataciju rudnih nalazišta litija i magnezija, kao i drugih rizičnih minerala za kojima postoji potražnja na tržištu, pri čemu se u potpunosti minimiziraju negativni utjecaji i raznovrsni društveni rizici povezani s takvom privrednom djelatnošću. Taj ekonomski aktivitet u iznuđenom pokušaju namjerava se učiniti održivom osnovom za provođenje akcentiranih postdemokratskih politika.
Kako objašnjavate podršku međunarodnih sila režimu Aleksandra Vučića s obzirom na rastuće nezadovoljstvo građana i autoritarne tendencije njegove vlasti? Je li ovo primjer primata geopolitičkih interesa u odnosu na demokratske principe u realpolitici?
Ako se protesti građana u Srbiji nastave i dalje sa iznošenjem zahtjeva koje oni imaju i koji su vrlo opravdani, odnosno ako ti protesti i dalje budu masovni, sasvim sam siguran da će se odnos međunarodne javnosti i ključnih država u globalnoj politici promijeniti prema ovom pitanju. Politička ideologija Aleksandra Vučića ima catch-all obilježja, taj politički stil primjer je desničarskog i političarskog populizma, a taj politički rezon ne bira sredstva u implementaciji svojih ciljeva i interesa. Vučić obično pokušava dopadljivom pričom, koja je uglavnom vrlo zavodljiva, pridobijati političke oponente i općenito one koji misle drugačije, pri čemu nerijetko provodi jednu vrstu anesteziranja nad onima s kojima komunicira.
Radi se o političaru koji u realpolitičkom stilu implementira ciljeve svoje političke vladavine, pa tako, naprimjer, masovne proteste građana pokušava zaustaviti i ugušiti kontraprotestima svojih odanih i regrutiranih pristalica, tj. fiktivnih ‘ćaci studenata’.
Imajući u vidu ovo što sam apostrofirao, ne treba da nas čudi to što pokušava masovne proteste građana prikazati akterima izvan Srbije na jedan konstruirani način, tj. on tako želi demonizirati proteste građana jer ključni fokus stavljaju na neodgovornu vlast u Srbiji koja je sklona korupciji, gušenju opozicije i institucija te reduciranju slobode medija i autonomnog građanskog aktiviteta.
Protesti u osnovi žele ukazati na to da je vlast u Srbiji kreirala jedan vrlo nesiguran ambijent za egzistenciju građana, a rušenje nadstrešnice u Novom Sadu bila je samo kap koja je prelila čašu. Evidentno je da građani ne odustaju od svojih zahtjeva, a režimu vlasti Aleksandra Vučića ne odgovara da se masovni protesti građana izvan granica Srbije predstavljaju kao libertanski i osviješteni protesti emancipiranog građanstva. On želi svjetskoj javnosti ponuditi drugačiju sliku, tj. da oni namjeravaju destabilizirati srbijanski režim vlasti i da žele dovesti u pitanje mandat izabrane vlade. Međutim, Vučić pri tome zaboravlja da svaka državna vlada može izgubiti legitimitet ako ne realizira politička i stranačka obećanja koja su ranije data građanima u predizbornoj proceduri ili ako ne vlada tokom mandata u skladu s interesima građana. Vjerujem da će se trenutno političko stanje u Srbiji vrlo brzo promijeniti u korist građana koji traže političke promjene.
Na koji način američki suverenistički pristup utječe na stabilnost međunarodnog poretka i funkcioniranje multilateralnih organizacija? Da li takav trend dovodi do slabljenja globalne saradnje ili samo redefinira njen karakter?
Politika koju preferira Donald Trump politički je novum u periodu globalizirane i multilateralne politike. Ta politika ima obilježja deglobalizacijske politike, koja želi da ponovno popularizira i učini snažnijom poziciju nacionalne vlade, odnosno sposobnom u provođenju protekcionističke politike. Implementiranje takve protekcionističke politike u vremenu dinamične globalizacije, koja je do sada preferirala multilateralizam i slobodnu trgovinu, predstavlja manifestnu opasnost i rizik za globalnu politiku i ekonomiju. Drugim riječima, takav deglobalizacijski politički stil prijetnja je i politici multilateralizma i politici slobodne trgovine. Ona destimulira transnacionalnu političku saradnju, ali i slobodnu tržišno-kapitalističku ekonomiju, kao ključne vektore ubrzanog umrežavanja različitih svjetskih regija. Globalna politika s trampizmom, kao novim političkim svjetonazorom, postaje ponovo nesigurna i preosjetljiva na različite rizike, koji su već tangirali s koncepcijom bilateralizma staru vestfalsku politiku.
Kako biste ocijenili dugoročne ekonomske i političke posljedice protekcionističkih mjera koje Sjedinjene Američke Države uvode, posebno u kontekstu globalne trgovinske politike i američkog korporativnog sektora?
Politika koju provodi Donald Trump, s protekcionističkim mjerama u sferi trgovine i carinske politike, dugoročno može destimulirati korporacijski sektor, odnosno moć i utjecaj američkih korporacija u drugim dijelovima svijeta. Uvođenje protekcionističkih carina motivira i druge države, po principu reciprociteta, da uvode takve carine, kao zaštitno sredstvo, što u osnovi dovodi do poremećaja u trgovinskoj politici. Takav politički aktivitet očigledno ne priznaje ni mandat Svjetske trgovinske organizacije u sferi trgovinske i carinske politike, a takvo ponašanje dovodi u pitanje i dva noseća stuba multilateralne politike u mandatu Ujedinjenih nacija. Ta dva stuba čine politike kolektivne sigurnosti i slobodne trgovine.
Kratkoročno, efekti skiciranog ekonomsko-političkog aktiviteta možda i mogu biti pozitivni u prilog američke ekonomije, ali dugoročno protekcionistička carinska politika samo može destimulirati moć korporacijskog sektora u Sjedinjenim Američkim Državama, koji reprezentira temelj američke ekonomske moći.
Štaviše, u takvim uvjetima američke korporacije mogu se suočiti s nedostatkom ključnih materijala i sortimenata za njihove industrije (čelik, drvo, rude). Sve to se možda neće direktno i istovremeno reflektirati na poziciju i stanje u malim državama, ali indirektno i tokom vremena sve one će postati objekti takve neracionalne carinske politike i trgovinskih ratova, što će vjerovatno generirati čak i nove rizike i oblike nesigurnosti u globalnoj politici i različitim svjetskim regijama. Sasvim je evidentno da policentričnoj globalnoj politici treba više diplomatskih rješenja i pregovaranja oko različitih otvorenih pitanja i problema, zato što isključivost po bilo kojem osnovu producira različite verzije političkog i ekonomskog nacionalizma.
Koji su ključni faktori koji utječu na ograničenu podršku šire društvene zajednice protestima grupe „Hoćel’ ta promjena“? Radi li se o općoj apatiji, nepovjerenju u promjene ili specifičnim društveno-političkim okolnostima u Bosni i Hercegovini?
Ovdje je ključno pitanje ono koje se koncentrira na potencijal političke kulture, jer ona presudno određuje mogućnosti nekog građanstva. Zrelost političke kulture ukazuje najviše na participativne mogućnosti nekog nacionalnog građanstva. Sasvim je evidentno da mi u Bosni i Hercegovini nemamo civilnu i zrelu političku kulturu, ona je podanička u mnogim njenim segmentima. Na to ukazuju rezultati izbora i način na koji glasamo kao pojedinci, što je uveliko izbalansirano s preferencijama naše dominantne identitetske skupine, a u našem slučaju to su etnonacionalne i vjerske identitetske grupe. To u osnovi znači da većina građana ne glasa na izborima u skladu s modelom racionalnog izbora i principima autonomnog biranja. Sve to ukazuje na spremnost građana da sudjeluju i u drugim vidovima političke participacije, a jedan od tih oblika su i kampanje građanske neposlušnosti, odnosno nenasilnih protesta.
U ovom slučaju govorimo o nenasilnim protestima studentske populacije, kao najprogresivnije skupine unutar svakog društva, koji su bili usmjereni prema državnoj vlasti na različitim nivoima, a prije svega prema Vladi Federacije BiH, i to u kontekstu njenog neodgovornog i neažurnog djelovanja nakon poplava koje su napravile razorne štete u oktobru prošle godine i bile uzrokom ljudskih stradanja.
Ti studentski protesti ukazali su na našu bolnu realnost, zato što se samo mali broj studenata i drugih građana opredijelio da sudjeluje na tim protestima. Sasvim opravdano se možemo zapitati: ako mladi ljudi nemaju spremnost da kritiziraju neodgovornu vladu i traže političke promjene i perspektivu, ko će to onda uraditi? Evidentno je da kod nas ni najprogresivnija skupina građana nema zrelu političku kulturu, a to na duže staze može biti problem za heretičko-emancipatorski potencijal našeg društva. Izgleda da još uvijek nismo navikli, zbog različitih oblika kolektivističkog naslijeđa, da dišemo punim plućima i budemo slobodni, odnosno da kao građani još uvijek nismo spremni da preuzmemo stvari u svoje ruke i budemo jedan od konstitutivnih elemenata demokratske politike u našoj državi. Spomenuti protesti nisu bili masovni, trebali su generirati i poslati poruku vlasti, ali to nisu uspjeli jer nisu imali potencijal masovnosti. Odnos građana u nekim susjednim državama, prije svega u Srbiji, prema libertanskoj i emancipatorskoj politici je, po svemu sudeći, uveliko drugačiji.
Kako biste analizirali implikacije preusmjeravanja političkog fokusa ljevice s ekonomskih i strukturalnih pitanja na identitetske teme u kontekstu suvremenih političkih transformacija i porasta desnice u globalnim odnosima?
Figuriraju dileme i polemike oko toga da li uopće postoji ljevica u svom konvencionalnom i normativnom poimanju, značenju i određenju? Šta je ljevica? Je li to samo simbolički pojam koji je preživio dva stoljeća turbulentne svjetske politike i ideološke transformacije ili je to i dalje smislen pojam, jer i dalje ukazuje na posebnu ideološko-političku orijentaciju unutar političkog spektra? Postojanje ljevice i desnice odgovara faktičkom stanju savremene politike, ali one nikad nisu bile bliže centru, pa čak ni jedna drugoj unutar političkog spektra, što su izrazite kontradikcije. Dakle, i dalje je moguće razlikovati ljevicu i desnicu, barem na osnovu odnosa prema primarnim etičko-političkim idealima, kao što su sloboda i jednakost.
Izgleda da je tokom političke historije i transformacije ljevica u puno većoj mjeri bila spremna na pomjeranje ka centru, pa čak i pretvaranje u kamufliranu desnicu, koja je markirana političarskim populizmom i catch-all politikom.
Prema tome, ljevica je kroz dugotrajan transformacijski ideološko-politički razvoj preživjela znatno veće promjene i korekcije nego desnica. Istina je da su po svom normativnom karakteru ljevica i desnica u politici u potpunosti različite. Sasvim je jasno da je jednostavnije biti desničar jer tako branite postojeće stanje, dok kao ljevičar uvijek težite nekim funkcionalnim promjenama, pa to implicira i političku neizvjesnost, što može producirati strah od nepoznatog i nesigurnost, a to se, po svemu sudeći, reflektiralo i na haotičnu ideološku transformaciju ljevice, koja se već dugo zbog toga suočava sa identitetskom krizom.
I baš zato ima smisla propitivati postojanje ljevice, jer ona je već odavno počela preferirati neke političke ideje koje su prvobitno predstavljale opasnost za nju. Tradicionalni protivnici ljevice su nacionalizam i kapitalizam, ali je savremena ljevica čak korigirala i odnos prema tim izvornim oponentima. Već dugo na ljevici imamo političare koji svojim aktivitetom promoviraju neke oblike nacionalizma ili i kao izabrani dužnosnici daju izjave s nacionalističkim atribucijama, ili pak slijede koncepte politike koji predstavljaju neke verzije političkog ili kulturološkog nacionalizma. Nekolicina političara koji se poistovjećuju s ljevicom u savremenoj politici su istovremeno i promotori nekih ideja konzervativnog nacionalizma, pa je s tog aspekta primjetno da je nacionalizam kao nekadašnja opasnost broj jedan postao itekako prihvatljiv za savremenu ljevicu. Približavanje nacionalističkom obrascu politike jedan je od prvih pokazatelja i uzroka identitetske krize ljevice. Druga opasnost za ljevicu je kapitalizam, ali samo se prva reformatorsko-revizionistička varijanta socijalizma jasno distancirala od kapitalističke ekonomije, a to je koncepcija demokratskog socijalizma Eduarda Bernsteina. Već s reformiranom socijaldemokratijom nakon Drugog svjetskog rata počinje se otvoreno i bezuvjetno vjerovati u mogućnost pripitomljavanja i humaniziranja kapitalizma, zbog čega komunizam više nije figurirao kao cilj. S takvom idejnom orijentacijom desila se identitetska kriza socijaldemokratije već početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, od koje se savremena ljevica do danas nije oporavila.
Veliki problem za savremenu ljevicu svakako je i nedostatak vizionarskog liderstva, koje bi moglo efektivno redefinirati i implementirati programske principe u skladu s raznovrsnim kontekstualnim izazovima, a ljevičarske stranke posljednjih nekoliko decenija u demokratskim državama uglavnom predvode birokratski, tehnokratski ili, pak, autoritarni lideri.
Neuspjeli pokušaji humaniziranja kapitalizma, uz druge apostrofirane probleme, destabilizirali su savremenu ljevicu u demokratskim državama i doveli do konvertiranja njene političke aksiologije, što je omogućilo rast utjecaja rivalskih ideološko-političkih svjetonazora i političku dominaciju nove desnice, čije se neoliberalno krilo već transformiralo u planetarno utjecajnu politiku globalizma, koja može da regulira i mijenja politički realitet svjetske politike i da je korigira kako želi. U takvim političkim uvjetima, koji joj uopće nisu naklonjeni, razumljivo je zbog čega je ljevica izgubila svoju izvornu normativno-političku orijentaciju i pomjerila fokus sa statusnih, ekonomskih i strukturalnih pitanja na nacionalne i identitetske teme iako su joj bile u potpunosti strane u konvencionalnom poimanju. Savremena ljevica nužno mora proširiti milje političke borbe ako pretendira da ponovo bude održiva konkurencija režimima nove desnice, a to znači da se treba boriti za ravnopravnost svih isključenih, marginaliziranih i obespravljenih pojedinaca i grupa, jer se radi o stradalnicima i žrtvama politike nove desnice i neoliberalne ekonomije.
Koji su ključni izazovi i potencijali za angažman akademske zajednice u osvještenju i rješavanju suvremenih društvenih problema?
Akademska zajednica bi u osnovi trebala biti inicijator i motor svih pozitivnih promjena u svakom društvu. To je zajednica koja ima i intelektualni i politički potencijal koji bi, razumljivo, trebala učestalo koristiti u javnoj sferi, jer neiskorišten potencijal nema stvarnu vrijednost i značaj. Akademska zajednica u Bosni i Hercegovini, ako se izuzme manji broj njenih angažiranih pripadnika, nije spremna još uvijek, po svemu sudeći, da se ozbiljnije involvira u javnu sferu te da bude poticajni akter koji će doprinijeti preoblikovanju države u pozitivnom pravcu. Možda to ima veze i s naslijeđenim kulturnim obrascima i dominantnom političkom kulturom u društvu. Bosanskohercegovačka akademska zajednica je, iako to ne bi trebao biti slučaj, atomizirana i po etnonacionalnom osnovu. I to je vjerovatno jedan od razloga koji ometa bosanskohercegovačku akademsku zajednicu u traganju za istinom i slobodom, odnosno u promoviranju univerzalnih emancipacijskih vrijednosti i identifikaciji etičko-političkih ideala kojima bi građani trebali težiti.
Naša akademska zajednica trebala bi biti i funkcionalni asistent vladi u traganju za boljim političkim rješenjima, ali ni to ne čini u dovoljnoj mjeri. Jedan od problema koji je možda povezan s tim je, recimo, da se bosanskohercegovačka akademska zajednica nikad nije ozbiljno nametnula kao kadrovski partner i resursni orijentir vlasti, a drugi problem proizlazi iz toga što naša državna vlast vjerovatno i ne želi da joj akademska zajednica bude politički partner, jer ima latentni strah od njene kadrovske nadmoći, koja bi stranačke političare uveliko udaljila od pozicija političke moći. Tako da vlast kada i bira za saradnike i kooperante neke pripadnike akademske zajednice, u pravilu, selektira one njoj podobne, a to je samo jedan od prefinjenih i upakovanih oblika političkog klijentelizma, koji po različitim osnovama destruira i čini zarobljenom Bosnu Hercegovinu kao tranzicijsku državu, potpuno distanciranu od dinamičnih političkih promjena.
Tako se ustvari kreira i producira troma, indolentna i besperspektivna politika, koja je skeptična prema promjenama i drugačijim političkim obrascima aktiviteta. No primarni problem je ipak u tome što ni građani ne prepoznaju u akademskoj zajednici dokraja kredibilnog partnera koji bi ih mogao bezuvjetno predvoditi u političkoj borbi za efektivne promjene.
Ako se analizira status, angažman i moć akademske zajednice u susjednim državama, onda je itekako evidentno da se naša akademska zajednica pozicionirala znatno konzervativnije u kontekstu spremnosti za sudjelovanje u javnim kampanjama koje imaju širi društveno-politički značaj. To sasvim sigurno nije dobar izbor i efikasno rješenje. Iako je možda na prvi pogled najbezbolnije pomiriti se s postojećim političkim stanjem, to je ipak samo privid, jer takvo političko ponašanje je dugoročno štetno i može producirati raznovrsne negativne efekte u društveno-političkoj sferi.
Kao prodekan za nastavu, kako ocjenjujete trenutnu putanju visokog obrazovanja, u kojoj mjeri ste zadovoljni dosadašnjim razvojem, te koje ključne reforme smatrate neophodnim za modernizaciju i unapređenje našeg obrazovnog sistema?
I naše visoko obrazovanje je polarizirano različitim političkim rascjepima. Ono je možda i u većoj mjeri polarizirano nego drugi vidovi naše socijalne egzistencije. Zbog naše nefunkcionalne unutardržavne administrativno-političke strukture i kompliciranog političkog sistema suočavamo se s raznim manifestacijama atomiziranog i kantoniziranog visokog obrazovanja. Zbog toga je visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini uveliko osjetljivo na različite političke izazove, komercijalizacijske prakse i druge rizike, a moguće je pretpostaviti da je ta sfera svjesno politički fragmentirana, kao uostalom i drugi nivoi obrazovanja u državi, jer je povezana sa stjecanjem odgojnog monopola, koji omogućava nekim akterima da zloupotrijebe obrazovnu sferu, pa čak i kroz obrazovnu politiku provode antiustavnu ili secesionističku politiku.
U takvim fragmentiranim političkim okolnostima, a posebno kada ih prate nepovoljna, previše diferencirana i atomizirana zakonska rješenja, mogu se manifestirati i neki kamuflirani oblici kulturnog nacionalizma, koji su prijetnja državnom patriotizmu i multikulturalizmu. Štaviše, Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, iako ima centralni i nenadoknadivi značaj, nerijetko reprezentira i simulira samo simboličku referentnu tačku.
Dakle, ključni problem je u normativnim i zakonskim postavkama visokog obrazovanja, što se svakako direktno reflektira na rezultate u pogledu učenja i podučavanja, naučnog istraživanja ili međunarodne saradnje. Bosanskohercegovački univerziteti su i u tako atomiziranoj sferi visokog obrazovanja uspjeli postići neke zavidne rezultate u nastavnom procesu, istraživanju i saradnji, a posebno se to odnosi na Univerzitet u Sarajevu. Sada se nekako logično nameće pitanje: gdje bi nam bila granica kad bismo imali bolju normativno-zakonsku regulativu u sferi visokog obrazovanja?
U jednom od svojih radova o izbornom zakonodavstvu pisali ste o demokratskom paradoksu tranzicijskih društava i nemogućnosti detektiranja demokratske veze između građana, društva i politike u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini čiji je izborni mehanizam reduciran i etnički opterećen. Koje principe vidite kao najpotrebnije za ostvarenje demokratskog potencijala Bosne i Hercegovine?
Sasvim je jasno da se postsocijalistička demokratska politika u Bosni i Hercegovini suočava s više demokratskih paradoksa, koje generiraju neriješena politička pitanja i neadekvatna ustavno-zakonska rješenja. Prvi razlog za stvaranje tih paradoksa je etnokratska struktura vlasti, a već u izbornom zakonodavstvu etničko ima privilegiran status u odnosu na građansko predstavljanje. Trebalo bi nužno smanjiti broj konsocijacijskih aranžmana koji postoje u sistemu državne vlasti, to bi politiku učinilo funkcionalnijom i demokratičnijom. Proporcionalni izborni sistem i koalicijske vlade, recimo, odgovaraju unutarnjoj strukturi Bosne i Hercegovine kao države jer integriraju sve njene različitosti. Dok vaninstitucionalno pregovaranje političkih elita nije poželjno i uglavnom ga prakticiraju lideri stranaka, kao pojedinci za koje znamo da mogu imati legitimitet članova svoje stranke, ali obično nemaju legitimitet za kreiranje nacrta ili prijedloga novih zakona, i to još izvan institucija vlasti.
To je dupli hendikep, jer političke prijedloge daju oni koji nemaju legitimitet da to realiziraju u demokratskim režimima vlasti, pa tako preuzimaju ovlasti političke egzekutive i legislative, a poseban problem je to što sve to čine izvan političkih institucija. Na ovaj način se minimizira značaj izvršne i zakonodavne vlasti, jer tako dogovoreni zakonski obrasci prolaze samo prostu i skraćenu proceduru verificiranja od vladajuće većine u institucijama, nakon što je njihov politički okvir unaprijed dogovoren. Drugim riječima, bez rasprava i amandmana obično se ne dolazi do dobrih zakonskih rješenja. To je jedan od razloga zbog čega je naša politička kultura i dalje podanička kultura, a takva je i jer se mi građani u većini slučajeva ponašamo kao podanici liderokratije, odnosno lidera dominantnih političkih stranaka.
Također, imamo polariziranu strukturu i u miljeu izbornog biranja, ali je primarni problem veliki broj veta u institucijama vlasti, što ih u osnovi čini politički paraliziranim. Dovoljno je da imamo veto po jednom osnovu, a ne više po više osnova. Imamo dvodomnu skupštinu, pa se sigurno mogu kroz veto sistem samo u jednom domu istovremeno zaštititi interesi i konstitutivnih i manjinskih naroda. S druge strane, trebalo bi nužno racionalizirati i sistem kandidatskih listi, odnosno učiniti ih otvorenijim za biranje i preferencije. Uz to, imamo veliki problem s političkom trgovinom i čestim smjenama vlada, a stalne smjene vlasti nisu dobre zbog više razloga, a u takvim uvjetima vlade ne mogu biti ni efikasne niti mogu realizirati data politička obećanja.
Podizanjem cenzusa vrlo brzo bi se smanjio broj stranaka koje se takmiče na izborima, a to bi umanjilo mogućnosti za političku trgovinu, dok bi se u tom slučaju za različite manjinske nacionalne skupine na nivou entiteta mogao donijeti fleksibilni cenzus, proporcionalan njihovoj brojnosti, čime bi se garantirala minimalna kvota za izbor njihovih predstavnika, pa tako ne bi postojao strah od političke majorizacije, segregacije i preglasavanja.
Kada pišete o aksiologiji ZAVNOBiH-a, pišete o političkim postavkama koje bi, uz većinsku podršku građana, mogle pružiti platformu za izgradnju općeprihvaćene multikulturalne politike svih građana Bosne i Hercegovine. Kako postići emancipaciju svjetonazora od šovinizma i učiniti da navedene aksiološke značajke postanu mainstream?
Kada želimo komplimentirati politici multikulturalizma, a obilježja takve politike je svakako imao ZAVNOBiH, nastojimo istaknuti njenu ukupnu vrijednost. Multikulturalna politika je zbog globalizacijskih procesa, koji su doveli do različitih oblika međuzavisnosti, postala imperativ u svim dijelovima svijeta. Politika multikulturalizma uklesana je u tradicijske temelje građana Bosne i Hercegovine, ona je dio njihove običajne kulture i etike komšiluka. Kao takva nalaže toleranciju prema svim oblicima različitosti, a u Bosni se to uvijek respektiralo, osim u nekim nesretnim vremenima i ekscesnim sigurnosno-političkim momentima, koje su pratili neželjeni konflikti, što je u tim slučajevima destimulirajuće utjecalo na postojeću društvenu koheziju i saradnju.
Zbog čega šovinizam reprezentira problem i teško premostivi izazov? To je otvorena prijetnja našem multikulturalizmu, generiraju ga posljedice ratnih događanja, a te konsekvence još nismo uspjeli dokraja staviti pod kontrolu, prije svega i zbog toga što neke političke elite i stranke na (in)direktan način produciraju šovinističku politiku.
Činjenica je da je i atomizirani obrazovni sistem itekako plodno tlo za produciranje šovinističkih politika, promoviranje šovinističkih stavova i kreiranje retrogradnih formi ponašanja koje se razvijaju pod utjecajem historijskog revizionizma. Multikulturalna politika treba da bude, bez bilo kakve dileme, ključno obilježje unutardržavne politike u državi Bosni i Hercegovini, koja jednako pripada svim njenim građanima, a aksiologija ZAVNOBiH-a reprezentira dobar idejno-politički okvir za implementaciju takve politike.
