“Nisam ni političar ni građanin BiH. Govorio sam isključivo kao neovisni povjesničar koji sa strane promatra situaciju u BiH. Sve upućuje da se u posljednjih 30 godina stvari nisu bitno popravile, odnosno da isti problemi postoje i dalje: uzajamna nefunkcionalnost dva entiteta, pa time i same države, i etnički problemi postoje i danas, 30 godina nakon završetka rata. Rekao sam i da mi se čini kako biologija ne ide na ruku poboljšanju situacije jer netko rođen 1985. danas ima 40 godina. Većina takvih ljudi u Banjoj Luci, Doboju ili Mrkonjić Gradu ne govore da žive u BiH, nego u RS. Velika većina ih Sarajevo ne doživljava svojim glavnim gradom; većina ih, kada igraju reprezentacije Srbije i BiH, ne navija za BiH, nego za Srbiju. A zamislite tek kako je s onima koji danas imaju 30 ili 20 godina – kakav je njihov odnos prema BiH? Koliko ih doživljava BiH kao svoju domovinu, a koliko RS? Opet kažem, ne govorim to zato što mislim da je to dobro, naprotiv. Veliki sam prijatelj cjelovite BiH, i dao bih sve da ona izgleda ne onako kako je danas zamišljaju mnogi političari, nego onako kako je izgledala do 1991., jer mislim – moje mišljenje s kojim se mnogi neće složiti – da etnički princip najviše šteti BiH.
Međunarodna zajednica jamac je cjelovite BiH.
Imali smo državu, Jugoslaviju, u koju su se mnogi zaklinjali, kojoj smo pisali pjesme, koja je bila međunarodno priznata i za koju smo mislili da je nepobjediva i najljepša na svijetu, pa se raspala i danas se više mnogi ni ne sjećaju da je ikad uopće postojala. To je jedan primjer. Drugi primjer je Srbija: međunarodno priznata u svojim granicama, i mnogi su mislili kako nema šanse da ostane bez jednog dijela, pa je ipak ostala, iako to mnogi ne prihvaćaju. Realnost ipak govori da su ostali bez Kosova i da taj dio države, koliko god bio u ustavu i u međunarodno priznatim granicama, više nije sastavni dio Srbije. Ili ako hoćete najnoviji primjer: da ste prije 10, 15 ili 20 godina nekog Ukrajinca pitali, vjerojatno je mislio kako nije moguće da njegova međunarodno priznata zemlja ikad bude raskomadana, i da je moguće da se neki njezini dijelovi odvoje i postanu sastavni dio neke druge države. A danas, ovih dana, o tome govorimo ne kao o mogućem, nego kao o, vjerojatno, realnom rješenju.
Većina građana BiH ne želi raspad svoje države.
Opet podsjećam na Jugoslaviju u kojoj smo, do samog kraja, tako dobro živjeli jedni s drugima, 40 godina bez većih incidenata, bez konflikata koji bi ikoga upućivali da bi se moglo dogoditi nešto onoliko drastično, pa se dogodilo. Kad to preslikate, imate 30 godina RS i FBiH. U RS imate političke elite koje neprestano govore o nekakvom separatizmu, pa ga uvijaju i tvrde da je to obrana Daytonske Bosne, a u stvari u svakoj prilici pokazuju da im je cilj da se otcijepe i spoje sa Srbijom. U takvoj situaciji, ne znam kako netko može ne razmišljati i o takvom rješenju. S druge strane, jasno mi je da to neki ne vole čuti, da to ne priželjkuje svatko, kao što ne priželjkujem ni ja. Ali pričao sam s brojnim Bošnjacima, ali i Hrvatima. No navest ću Bošnjake, koji se često apostrofiraju kao posljednju obranu jake i jedinstvene BiH. Neću ljude imenovati, ali riječ je o mladim i u bosanskom društvu jako uglednim bošnjačkim pojedincima iz svijeta kulture, šou-biznisa i tako dalje, koji su mi jednom prilikom rekli da se često osjećaju kao u vezi u kojoj se drugu stranu stalno nagovara da u njoj ostane, a ta druga strana ne želi. Rekli su mi da im sto puta dođe da kažu: ‘Idite, da budemo sami.’ Dakle, očito ovo stanje, koje nije ratno, ali nije ni pravi suživot, muči mnoge ljude u BiH. Dodao bih kako mislim da slično Srbima u RS misli i većina Hrvata iz Hercegovine: kao Srbi prema Srbiji, i oni više gledaju prema Hrvatskoj nego prema Sarajevu.
Može li se BiH raspasti bez rata?
Ne znam tko može poželjeti rat i mislim da ratovi na ovim područjima iz više razloga više nisu mogući. No, moj je odgovor: tko će ratovati za RS? RS je etnički očišćena od Hrvata i Bošnjaka. Bi li Hrvati i Bošnjaci iz Federacije BiH ratovali da RS ostane sastavni dio BiH? Pretpostavimo da se RS krene izdvajati, uz napomenu da govorimo o posve hipotetskoj situaciji. Bi li građani FBiH bili spremni ratovati da RS ostane u BiH? Ne znam. Ali, čini mi se da situacija nije ista kao 1992., kada je u RS u ukupnom zbroju živjelo više Hrvata i Bošnjaka nego Srba. Naravno da su tada ti ljudi branili svoja sela i gradove. Kako bi sve to izgledalo danas? Bi li netko iz FBiH ratovao da RS ostane u BiH? Ne bih želio da razgovaramo o potencijalnom ratu, ali pitam se bi li građani FBiH uistinu bili spremni ratovati da RS ostane u BiH. Ponavljam, nadam se i vjerujem da nikakvih agresivnih ili oružanih sukoba neće biti, i ne zazivam nikakvo otcjepljenje ni raspad BiH. Najveći sam prijatelj BiH, ali ne mogu ne vidjeti činjenice: u Banjoj Luci imate vlast i predsjednika koji ne poštuje zakone svoje države, koji se ponaša kao da nije njegova. Možemo tvrditi da to nije bitno, ali jest, jer to nisu samo odluke i ponašanje jednog političara ili jedne stranke – to su, nažalost, stavovi velikog broja građana RS. Volio bih da me se demantira i rado bih priznao da sam bio apsolutno u krivu kada bi netko napravio anonimnu i neovisnu anketu među građanima RS i ponudio im mogućnost da slobodno i bez posljedica izaberu bi li voljeli da RS bude samostalna i u vezi sa Srbijom, ili bi voljeli da ostanu sastavni dio BiH. Volio bih vidjeti rezultate. Najiskrenije bih volio kad bi me građani RS demantirali i rekli da su građani BiH i da žele živjeti u BiH sa svojim susjedima, Hrvatima i Bošnjacima.
Na osnovu kojeg uvida mislite da bi bili za otcjepljenje i samostalnost? Nisam siguran da se to može zaključivati samo na osnovu kolokvijalnih razgovora.
Na temelju toga što vidim kako se ponaša Dodik otkad je na vlasti: ne poštuje BiH, ne poštuje Sarajevo, vrijeđa sve druge; toliko puta je rekao da bi volio otcjepljenje ili ujedinjenje sa Srbijom. Nisam vidio velike prosvjede u RS protiv takvog njegovog ponašanja; nisam vidio da su građani RS javno rekli da se ne slažu s Dodikom jer ne poštuje tijela BiH i jer govori da želi secesiju RS i raspad BiH.
Mislite li da bi u RS izbila ozbiljna pobuna kad bi Dodika uhapsili?
Nije Dodik jedini problem. U RS postoji čitav niz drugih stranaka i političara koji ne osjećaju BiH svojom domovinom. Poanta je u tome da sve ovo traje 30 godina. Svo to vrijeme govorimo o istom problemu: iz Banje Luke idu neprestane opstrukcije u odnosu na Sarajevo. Nemam nikakvo istraživanje, ali čini mi se da, ako povjerenje nije uspostavljeno ni nakon 30 godina – jer povjerenje mi se čini ključnim – ne znam kako će biti s novim generacijama koje imaju udžbenike povijesti bitno drugačije od onih iz Federacije, i udžbenike geografije u kojima se geografija Federacije BiH uopće ne uči. Ne gradi se BiH identitet i ne znam koliko je to dobro za jednu državu.
I u drugim državama ima neslaganja.
Ima, ali te države funkcioniraju, a ovdje svako malo slušamo da je netko nekoga blokirao, da nema rješenja. Pa i sama činjenica da je strani čimbenik već 30 godina faktor stabilnosti države – zapitajmo se kako bi BiH funkcionirala kad bi se međunarodna zajednica u ovom trenutku povukla? Može li itko reći da je siguran da bi BiH bila prosperitetna i da bi se građani i narodi lakše dogovorili? Ponavljam, ne govorim da bih bilo koga zastrašio ili zato što priželjkujem nešto takvo. Govorim više kao upozorenje: ovo traje 30 godina; geostrateški primjeri u svijetu pokazuju da ništa nije ni vječno ni nepromjenjivo. Pozvao bih ljude u BiH da se trgnu i učine nešto, jer ne vidim da će stvari ići na bolje.
U realpolitičkim analizama takve vrste uvijek se zanemaruje ključna činjenica: nasilje. Zemlja nije podijeljena sama od sebe, kao što se ni ljudi nisu zavadili sami; sve je to učinjeno strašnim nasiljem, zločinima i genocidom. Kad se tako promatra, može se tvrditi i obrnuto: da je pravo čudo što je BiH uopće opstala. Opstanak BiH, dakle, nije stvar sentimentalne nade, nego svjedočanstvo povijesnih i kulturoloških veza koje čak ni onakav rat nije uspio do kraja rastrgnuti.
Nisam siguran da je tako. Predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata nisu se našli i rekli – hajdemo, ljudi, zaustaviti rat i hajdemo živjeti u zemlji koja će biti podijeljena tako kako je danas podijeljena. Sadašnja BiH rezultat je međunarodnih pregovora: onog trenutka kad su se odlučili uključiti Amerikanci, Rusi i drugi, uz prisustvo Hrvatske i Srbije, zaključeno je da se ta država ne smije raspasti. U tom je trenutku bilo nemoguće da se tako nešto dogodi, ali gotovo sam siguran da u tom trenutku stanovništvo RS nije bilo većinski raspoloženo da ostane u BiH. Nema spora da je nad BiH počinjeno nasilje i da su u njemu sudjelovale mnoge strane – o tome je Haški sud donio važne presude – ali ponavljam: je li danas situacija bitno drukčija od one iz 1995.? Nije li i danas RS protiv vlastite države? Sjetimo se što je govorio Momčilo Krajišnik: ‘Ako BiH ostane u Jugoslaviji, i mi ćemo ostati u BiH, ali ako se BiH želi izdvajati, i mi ćemo se izdvajati iz BiH.’ Je li se taj stav u bitnome promijenio? Bilo bi mi drago kad bi me netko uvjerio da jest. Bio bih najsretniji kada bi mi netko mogao pokazati dokaze da bi stanovnici RS radije živjeli u konfederaciji s FBiH nego sa Srbijom.
Vaše su analize historiografske. Kada bi vas Christan Schmidt pitao za politički savjet što da se radi s BiH, što biste savjetovali?
Ništa. Nisam politički savjetnik, niti sam građanin BiH. “Moja” BiH bila bi zemlja ravnopravnih građana, a ne ravnopravnih nacija. Ali, većina je htjela da se država organizira na etničkom principu, a to je bitno drugačije od modela u kojemu je važno da vas zastupa netko sposoban, kvalitetan i pošten, a ne to zove li se Ante, Ibrahim ili Ljubiša. Ja bih volio takvu, neetničku BiH, ali nisam siguran da je više moguća. To što neku zemlju volimo može biti garancija njezinog uspjeha – ali i ne mora. Da bi se zemlja srušila nije čak potrebno ni da je većina želi srušiti. Mislim, primjerice, da u Jugoslaviji većina nije bila nacionalistička, pa se zemlja ipak raspala u krvi. Mislim da bi visoki predstavnik trebao čuti mišljenje građana BiH. Sadašnji njegov status, u kojemu ima vrhovnu moć a nije građanin BiH, pokazuje da stvari i dalje nisu dobre, a bojim se da je riječ o mnogo većim problemima nego što je pitanje sitnih reformi. Evo, na primjer: kakva je poruka državi predsjednika jednog od dva entiteta koji tu državu ne priznaje, kao ni zakone i ustav, i koji, prema ima tjeralicu, slobodno izlazi i ulazi u BiH? Kakva je to poruka ostalim građanima? Mogu li i oni isto tako kršiti zakone? No, da ponovim: moj cilj kada sam dao izjavu na BHTV1 uopće nije bio da se pomisli kako je opravdano da ikad dođe do raspada BiH. Samo sam, kao povjesničar koji povijest iskreno uzima za učiteljicu života, htio naglasiti da se neke stvari koje nam izgledaju čvrste, ljubljene i nemoguće mogu raspasti u treptaju oka. Ne želim to; želim da me građani RS potpuno demantiraju, ali nisam siguran postoji li volja svih građana da doista žive u jedinstvenoj BiH.
