Nedavna posjeta predsjednika Xi Jinpinga Srbiji je geopolitički događaj koji se ne može ignorisati. Njegov dolazak u naše istočno susjedstvo posebno u kontekstu godišnjice bombardovanja kineske ambasade u Beogradu 1999. godine od strane NATO-a, snažan je simbol kineske namjere da se afirmiše kao ključni igrač u regionu gdje je evropski i američki uticaj posljednjih godina bio, u najboljem slučaju, nekonzistentan. Ova posjeta odražava širu priču o globalnim promjenama moći, gdje Kina, zajedno s Rusijom, sve više popunjava praznine koje ostavlja politički Zapad. Potpisivanje gotovo 30 sporazuma između Kine i Srbije ne samo da učvršćuje ovaj savez, već i pokazuje kinesku strategiju korištenja ekonomske moći za sticanje geopolitičkih uporišta u regiji.
Zato je najavljena Rezolucija o genocidu u Srebrenici značajna, ne da bi potvrdila priznate i presuđene činjenice već prije svega da politički i etički upozori cijeli svijet radi budućnosti da se ne dozvoli jednoj grupi u društvu da negira iskustva druge, da manipuliše historijom na takav način da ošteti marginalizovanu grupu i opravda nasilje počinjeno nad njom, čime se sigurno postavljaju temelji za ponovno nasilje i viktimiziranje.
Poznati mostarski pisac Elvedin Nezirović, dobitnik nagrada „Stevan Sremac“ i „Predrag Matvejević“, u velikom istraživačkom eseju o početku opsade Mostara, donosi detalje početka napada na grad HVO-a i Hrvatske vojske te analizira koje su ideologije i pojedinci utjecali na krvavu i zastrašujuću opsadu hercegovačke prestolnice.
Hrvatska je tako, zaslugom vlastitog predsjednika Republike, pred neizvjesnim razdobljem koje može rezultirati dvama politički raspletima, od kojih nijedan nije dobar: nastavkom koruptivnog klizanja k autokraciji koje je posljednjih osam godina predvodila vlada Andreja Plenkovića, ili zbrkanom neizvjesnošću nekakve desno-lijeve vlade Zorana Milanovića, bivšeg ljevičara koji sve više sliči Donaldu Trumpu.
Manipulacija sadržajem rezolucije i pokušaj nametanja vlastitog narativa prema vani, kao i kontrola postojećeg narativa o genocidu među vlastitim pristalicama, doveli su Srbiju i entitet Republiku Srpsku do “predtotalitarnog” stanja. U ovom stanju, svi javni diskursi su ograničeni na parametre koje postavlja vlast. Pluralizam ideja je onemogućen, kao i sposobnost građana da nezavisno razmišljaju. Ovo osigurava primat praksama koje promiču jedinstvenu i nepromjenjivu interpretaciju prošlosti.
S obzirom na ove izazove, kapacitet Srbije da u ovom trenutku pruži podršku Republici srpskoj je ograničen, budući da je već 'razvučena' na tri fronta: Kosovo, Beograd, i UN. Zato je ključno da međunarodna zajednica i domaći politički akteri u Bosni i Hercegovini intenziviraju svoje napore protiv ucjenjivačke politike vladajuće strukture u Republici srpskoj. Cilj bi trebao biti učiniti Milorada Dodika i njegovu politiku nepodnošljivim teretom, kako za sam entitet tako i za Srbiju, njenog ključnog regionalnog saveznika. Ovo je posebno važno uoči vaskršnjeg svesrpskog sabora, koji bi mogao simbolizirati pokušaj prikrivanja političkih poraza Srbije i konačnog otkrivanja 'srpskog sveta'.
U svom romanu Proširenje, objavljenom prije nepune dvije godine, austrijski književnik Robert Menasse napisao je veliku i dojmljivu satiru o evropskim integracijama, koja bi mogla biti poučna i za naše političare. Ima jedna upečatljiva scena u romanu, očigledno zasnovana na realnim događajima, u kojoj gradonačelnik Tirane i budući fiktivni albanski premijer (kojem je kao model očito poslužio Edi Rama), odluči “europeizirati” prijestolnicu, ogrezlu u sivilu realsocijalističke arhitekture, tako što će podijeliti građanima boju da, umjetnički nadahnuto, ofarbaju svoje fasade i tako poboljšaju sveopću sliku grada.
Ideologija Udruženog zločinačkog poduhvata, koja je ubila, zatvorila i sa svojih ognjišta protjerala na hiljade ljudi, koja je srušila na hiljade ljudskih domova, historijskih spomenika i vjerskih objekata i koja, na kraju krajeva, nikome nije donijela ničega dobrog, a ponajmanje, rekao bih, bh. Hrvatima, danas se, manje-više, naziva „pravom na kolektivno pamćenje“.
„Palata“ i gradski trg postaju tako mašina za proizvodnju prostora, odnosno mjesto "reprodukcije prostora reprezentacije moći" njegovih trenutnih okupanata i njihove ideološko-političke dogme.
Priča o otvaranju pregovora s EU kao panacejom za sve naše boljke ne samo da je puna netačnih, čak obmanjujućih informacija, nego se stvara utisak da je to samoispunjavajući proces bez da suštinski mi moramo učiniti dubinske rezove, a onda i reforme u ustavno-pravnoj, ekonomskoj, obrazovnoj i svakoj drugoj strukturi.
Međunarodni je dan žena praznik uspjeha i postignuća, a ne vašar konzumerizma kojim se žene patroniziraju i ušutkuju cvijećem i poklonima kako ne bi postavljale pitanja o rodno uvjetovanoj diskriminaciji u obitelji i društvu, o militarizaciji, izrabljivanju, raslojavanju i podjelama te ekološkoj katastrofi.
Ukoliko se želi raditi na stvaranju bh. identiteta koji bi nadvladao ili natkrilio postojeće etnoidentitetske centrifugalne politike, valja napraviti radikalan zaokret u odnosu na dosadašnju prevladavajuću identitetsku teoriju i praksu.
