Posle Prvog svesrpskog sabora u susedstvu Srbije označena je uzbuna: šta sad sledi, pitaju se najumniji komentatori i analitičari, da li je ovo Vučićev Gazimestan, kako će sve završiti, kako će izgledati to Vučićevo "naše sutra"? Rado sam se odazvao pozivu Novosti da rekonstruišem mogući razvoj situacije
Skup je očito organizovan kao odgovor na usvajanje Rezolucije o Srebrenici. Također je Aleksandar Vučić htio da pokaže međunarodnoj zajednici kako može da kontroliše Milorada Dodika i sebe predstavi kao balans mira u regionu (nema “mirnog razdruživanja” u Deklaraciji “Sverpskog sabora”). Iako u Deklaraciji velik broj zaključaka treba da bude za analizu od nepravnika (sociologa, socijalnih psihologa, antropologa…), u tekstu sam dao ocjenu pogrešnih tvrdnji iz zaključaka.
Ta mitologizacija reflektirana i u govorima političkih lidera Aleksandra Vućića i Milorada Dodika prevedena je u zaključcima usvojene Deklaracija u ciljeve potrebne za realizaciju koncepta “Srpskog sveta”, koji sve jasnije poprima formu robusne geopolitičke strategije s agresivnim stavom prema teritorijalnim i kulturnim pitanjima. Suštinski, folkloristički dekor i patetični tonovi koji su obilježili sabor služe kao maska za mnogo ozbiljniju agendu: postavljanje temelja za novu ekspanzionističku politiku Srbije.
Ako se ikada dogodi još ijedan rat u Evropi, on će sigurno nastati zbog neke glupe stvari na Balkanu – Oto fon Bizmark (1815–1898)
Nikakve rezolucije, osim u smislu pijeteta prema žrtvama kojeg je i do sada bilo izvan nacionalističkih krugova, neće pomoći srpskom narodu na putu ozdravljenja i priznanja odgovornosti za ratove i zločine u BiH, Hrvatskoj i Kosovu, dok njima vladaju ljudi koji su poput Vučića i sami bili dionici vlasti koja je prije 30 godina osmislila genocid u Srebrenici.
Zainteresovana za sintagmu genocidan narod, istraživala sam uz koje se imenice koristi pridev genocidni (genocidal)na engleskom, a rezultati su rat, namera, režim, mržnja, masakr, nasilje, diktator. Nisam, naravno, našla sintagmu genocidal people ili genocidal nation, osim u člancima koji se odnose na opis reakcija u Srbiji povodom Rezolucije. Može se reći da je srpski javni diskurs inovirao globalni engleski.
Sadašnja američka diplomatija u Srbiji, ali i ona u regionu, svjesno se uplela u mrežu manipulacija, laži, propagande i opasnih namjera zvaničnog Beograda i njegovih “pripodobnijih” saveznika Kine i Rusije. Učinila je to tolerisanjem kleronacilonalističkog zelotizma Vučićevog režima u samoj Srbiji i regionu. Ali i činjenicom da nije napravila diskontinuitet s atmosferom bliskih porodičnih i/ili ideološko-svjetonazornih ili poslovnih odnosa i interesa između režima u Beogradu i Trampove klike.
Srbija će nastaviti da poriče genocid, da falsifikuje prošlost, da predstavlja sebe kao žrtvu, da truli i da se guši u atmosferi moralne truleži. Na vlasti će biti ovaj ili onaj nacionalista, radikalni ili umereni, poricatelj ili relativizator zločina i genocida, ali svakako čuvar zločinačkog nasleđa
Naravno, ne znam šta je mislio Isus dok ga je Porfirije molio da Vučiću da „snagu, mudrost i odlučnost“. Možda se pitao kako mu može dati nešto što ovaj uopšte nema. Ili se čudio Porfiriju – kao sveštenik, taj Porfirije bi morao znati više i bolje: ne može potezati mene, Isusa, za svaku budalaštinu koja Vučiću padne na pamet.
Bošnjaci su naša braća, naš greh, koji moramo da platimo jer smo dopustili da nas vode politički truleži, ubice poput Miloševića, Šešelja, Vučića, Dačića i ostalih sluga zločinaca.
Savetnica predsenika Aleksandra Vučića, Suzana Vasiljević, snimila je 2005. godine potresan film o zločinu u Srebrenici – „Srebrenička sećanja“ – za koji je te godine nagrađena „Zlatnom maslinom“ za režiju na televizijskom festivalu u Baru.
Usred patriotskog meteža ukazuje se Aleksandar Vučić da na otvorenoj sceni, na radost zapjenjene svjetine, silom naguzi Voltairea. Poruka unilateralnog snošaja otprilike glasi: Protivim se tome da Dinka Gruhonjića pogodi metak što sam ga upravo ispalio u smjeru njegovih grudi!
