Foto: Patrik Macek / Pixxel
Komedija nad komedijama glede&unatoč jednodnevnoga opominjućeg štrajka u školstvu, gdje je masovan odaziv u više od 1000 obrazovnih ustanova u cijeloj Hrvatskoj, iznenadio je i same sindikalne organizatore: s jedne strane nastavnici nezadovoljni plaćama i društvenim položajem dokazuju da su maćehinski tretirani javni službenici, a s druge premijer Andrej Plenković, resorni ministar Radovan Fuchs i uhljebnički plaćen HDZ-ov saborski megafon Hrvoje Zekanović (nastavnik zemljopisa, sic transit) oponiraju štrajkašima.
Interesni sukob poslodavca i najamnika u školama i fakultetima – ovisno o pripadnosti taboru vladajućih ili pak masama kojima ovi vladaju – dokazuje nekakvu istinu kakva je obično negdje u sredini. CRO Plenković ne bi bio to što jest – zbog te osobine već godinama slovi kao najnepopularniji političar u zemlji nakon SDSS-ova Milorada Pupovca – da se i ovom prigodom samohvalno ne gradi tzv. najuspješnijim premijerom od svih prethodnih zajedno.
Opet usporedbom sa Zoranom Milanovićem i prosvjetnim plaćama što su isplaćivane u razdoblju njegovog premijerovanja 2011. – 2015. godine. A te su činjenice neusporedive. Iz više razloga. To što se 2011. – 2015., je li, moglo kupiti u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj za 100 kuna i podmiriti tjedan dana prehrambene potrebe četveročlane obitelji danas se ne može kupiti za 150 eura po konverzijskom tečaju od 7,53450 kuna za jedan euro. Godine 2011. HDZ-ova vlada ostavila je Milanović-SDP-ovoj koalicijskoj konsolidirani dug opće države golemih 25.869 milijuna tadašnjih kuna, ili 7,8 posto BDP-a, što i proračunskim deficitom i javnim dugom debelo nadilazi mastrichtske kriterije.
Na prosjačkom štapu
Neusporedivi su i tadašnja s današnjom stopom inflacije, divljanje cijena svih proizvoda i usluga, erozija životnog standarda, prehrambena i energetska kriza etc. nad kojima je Plenkovićeva vlada izgubila svaku kontrolu. Zato je, htjela-ne htjela, prisiljena svako malo baš vatrogasnim mjerama povećavati plaće i mirovine, ali ta povećanja redovito kaskaju za enormnim porastom osnovnih troškova života.
Kolateralno se CRO premijer može vaditi na globalnost posljedica rata u Ukrajini. Ključni je problem u načinu upravljanja zemljom i proračunskim prioritetima, među kojima su prosvjetni djelatnici, je li, na repu liste javnih službenika, i to više ne žele trpjeti. Premijer Plenković ima pravo kad tvrdi da su plaće zaposlenih u prosvjeti rasle iz godine u godinu njegova već trećeg mandata, ali nema pravo kada te plaće uspoređuje s iznosima iz 2011. – 2015. Nikad se u tridesetljetnoj povijesti tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nije moglo toliko malo kupiti robe i usluga za toliko puno novca, sada „naše valute“ eura. Sic transit.
Čak ni u jeku Domovinskog rata kada je, je li, „naša valuta“ njemačka marka zaista bila naša valuta, pa je 100 DEM bilo respektabilnih 100 DEM. Ne kao što Plenković danas dopušta europskim i domaćim lopovima guliti kožu „hrvatskim ovcama“ eurima kao da su sedam i pol puta manje vrijedne kune. Uvođenje eura 1. siječnja 2023. u ekonomski deficitarnu, izvozno impotentnu, uvozno ovisničku i životnostandardno siromašnu „HDZ-Plenkovićevu“ državu pokazalo se najvećom prijevarom njezinih žitelja, koji su time bačeni na prosjački štap. Preko noći im je sve poskupjelo 100-200 i više posto u odnosu na kunske cijene. I nezaustavljivo poskupljuje gotovo svaki dan. A prosvjetari su nadrapali više i prije ostalih u sustavu državnih i javnih služba.
Aktualni CRO premijer vrijeđa zdravu pamet akademski obrazovanih ljudi u školstvu na svim razinama kada povećanje prosvjetnih plaća u svojim mandatima – navodno za cca 60 posto od 2016. godine – uspoređuje s „nultim povećanjem“ u SDP-Milanovićevo doba u Banskim dvorima. To je bio prisiljen učiniti – kao i sve zemlje EU-a – zbog posljedica pandemije bolesti SARS-CoV-2, pa ukrajinskog rata, prehrambene i energetske krize, inflacijske eksplozije recesijskih učinaka (npr. u Njemačkoj) itsl.
Rast plaća i mirovina je bio i ostao conditio sine qua non i bruxelleske i politike vlada svih EU država i nije nikakva posebna zasluga, je li, mudra CRO premijera, kojemu je na srcu isključivo dobrobit tzv. običnih/malih sugrađana. Da jest, ne bi sebi od lanjskog kolovoza podebljao osnovicu ionako čiste neto plaće veće od 3500 eura za čak 2500 eura na mjesec, za 84 posto državnim dužnosnicima, a prosvjetarima najviše 15 posto, pa i to manje no drugima u javnim službama.
Penzićima je zapalo sramotno najmanje: u prosjeku cca pet posto na godišnjoj razini. Nepravda boli više, a upravo su nepravdom dubinski impregnirani i vladina politika plaća i proračunski prioriteti, što je glavni upaljač masovnog nezadovoljstva ljudi spremnih oduprijeti se štrajkom dok im se ne ispune zahtjevi. „Imamo očite nepravde da su praktično jednake plaće sveučilišnog profesora u trajnom zvanju s koeficijentom 4,35 i suca općinskog suda s koeficijentom 4,21“, tvrdi redovni profesor zagrebačkog PMF-a Damir Bakić. „Kako je moguće da najviša pozicija u jednom sustavu bude izjednačena s početnom pozicijom u drugom? Niskim svrstavanjem na ljestvici društvenih vrijednosti podcjenjuju se profesije u visokom obrazovanju i znanosti.“
A kako je moguće da, primjerice, spremačica u centru socijalne skrbi ima veću plaću od spremačice u školi, koja obavlja i niz poslova koji joj nisu u opisu radnog mjesta: stražare na ulaznim vratima škola, glume zaštitare, paze na red za velikih odmora, pomažu u podjeli hrane, nerijetko primaju nenajavljene roditelje i goste, čuvaju zaboravljene/izgubljene stvari etc. Ni Nikola Grmoja, saborski zastupnik Mosta nezavisnih lista, inače profesor povijesti i sociologije na zastupničkoj plaći podebljanoj za 1500 eura na mjesec, nema razumijevanja za premijera i resornog ministra Radovana Fuchsa kad prijete štrajkašima time da im ti dani neće biti plaćeni jer „nema nikakvih opravdanih razloga za štrajk budući da su plaće stalno rasle i rast će“.
„Prosvjetari samo traže poštovanje, potporu sustava, svog ministarstva i vlade, ali ta potpora ne dolazi“, tvrdi Grmoja. „Problematično je to što za brojne milijunske afere u zemlji nitko nije odgovarao ni financijski niti kazneno, a prosvjetarima dan štrajka neće biti plaćen. Takvo korištenje batine prema onima koji trebaju biti temelj našeg društva ne smije proći bez žestokog odgovora. Jesmo li svjesni koliko obrazovni djelatnici znače za naše društvo!?“ Sindikati osnovnog, srednjeg i visokog školstva koji organiziraju štrajk predstavili su javnosti tablicu iz koje se vidi kako su koeficijentima plaće (učitelj početnik starta s 2,01) najniže rangirani u odnosu na druge javne službe.
Na vrhu te liste su državni tajnici, odreda uhljebi vladajuće političke tzv. neprincipijelne koalicije. Politikantstvo je bilo i valjda će i dalje biti važnije od zanimanja koja odgajaju/obrazuju naraštaje o kojima izravno ovisi, je li, sudbina/budućnost ne samo ove nego – svake zemlje.
Ministar Fuchs ne poriče stratešku važnost odgoja i obrazovanja, ali to priznanje ne odražavaju platne liste u školama i fakultetima. Dapače, on misli da se, doduše, još ponešto dade ispraviti, ali da je u biti sve u redu. „Mi smo pokazali vrlo egzaktne pokazatelje koliko su rasle plaće, kako su rasle, a oni također dobro znaju kako su se izračunavali koeficijenti i kada su raznorazni dodaci što su ih imale pojedine službe pretakani u koeficijente“, ističe. „Najčešće je ono što se uspoređuje nekakav dodatak u socijalnim službama, gdje su svi radnici radili isključivo u otežanim uvjetima i s ljudima kojima su pružili usluge u socijalnim, pa i u nekim drugim kategorijama, a taj dodatak su zadržali i učitelji u školama, ako rade s djecom s posebnim potrebama itd./
(Ne)pravedne plaće
Koliko vidite (ministar je pokazao novinarima tablicu prosvjetnih plaća u prošlih šest godina, op. a.), učitelj savjetnik – to je netko tko je došao do najvišeg stupnja koji se može postići u školi – prosječno prima 1396 eura. Postoji i nešto što se zove izvrsni savjetnik, gdje je plaća 2200 eura. To je jedini sustav u javnim službama gdje zaposlenici, ovisno o njima samima, mogu napredovati i prelaziti iz jednog koeficijenta u drugi. Učitelj koji nakon pet godina prijeđe u zvanje mentora dolazi do višeg koeficijenta, koji je 2,17, ono što problematiziraju sindikati, jer je početni koeficijent učitelja 2,01.“
Sindikati su ocijenili uspješnim jednodnevni štrajk upozorenja vladi na ponižavajući položaj zaposlenih u odgoju i obrazovanju jer se navodno odazvalo više od 37.079 prosvjetara u više od 1000 škola i fakulteta, a ministar Fuchs tvrdi da ih nije radilo 22.611, odnosno svaki četvrti od zaposlenih u tim ustanovama. Budući da sukobljene strane ne odustaju od svojih stajališta, sindikati zaoštravaju akcije: „Okupit ćemo na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu sve koji su štrajkali i koji će još štrajkati, pa neka ih ministar prebroji i uvjeri se koliko ih je. Nastavljamo borbu za svoje zahtjeve višednevnim štrajkom i drugim akcijama.“ Vladina prijetnja neplaćanjem dana provedenih u štrajku i obaveznom nadoknadom tih sati nastave očito nije polučila očekivani rezultat.
Dapače, izazvala je revolt i inat prosvjetara da ustraju u tomu što traže, a jamačno će najviše ispaštati upravo najnedužniji – đaci i studenti. Idućih će se dana/tjedana vidjeti hoće li vlada pristati na sindikalne zahtjeve ili će se sindikati, u dogovoru s članstvom, naći s ministrom Fuchom na, je li, kompromisnih pola puta. Prosvjetari uvjetuju šest ključnih zahtjeva: rast osnovice plaća od 10 posto, povećanje koeficijenata, prosvjetni dodatak, uvođenje privremenog dodatka dok se ne promijene koeficijenti, odgoda tzv. modularne nastave u strukovnim školama te izuzimanje nastavnika od ocjenjivanja njihova rada po Zakonu o plaćama i Uredbi o ocjenjivanju. Jamačno ni ubuduće nije očekivati mira među državnim i javnim službama bez ujednačavanja koeficijenata za plaće, čime bi se na opipljiv način poboljšalo materijalni i profesionalni status tih zaposlenika.
„Nijedna reforma ni najbolji programi neće unaprijediti školski sustav bez reafirmacije prosvjetne profesije“, ističe profesorica filozofije Draženka Polović iz platforme Možemo! – „Dignitet struke i njezino samopoštovanje ostvaruju se, a negativna selekcija sprječava i pravednim plaćama, koje prosvjeta čeka desetljećima.“
