Završetkom Drugog svjetskog rata, postalo je moguće komemorativno obići Auschwitz-Birkenau, Dachau, Buchenwald, Treblinku, Jasenovac i druge koncentracijske logore smrti. Prolazeći kroz kompleks zgrada najzloglasnijeg Auschwitza, od prostorija s hiljadama naočala, kofera i cipela žrtava (među kojima su i dječje cipelice) sve do plinskih komora namijenjenih masovnom pogubljenju, posjetitelji se svakim sljedećim korakom sve neposrednije suočavaju s kolektivnom odgovornošću čovječanstva koje nije spriječilo holokaust šest milijuna Židova i još pet milijuna drugih ljudi. Svijest da pakao nije tek eshatološka kategorija, nego se ostvario na Zemlji, sahranila je optimistično povjerenje u ljudskost, kakvo je možda bilo moguće prije holokausta. Nezamisliva okrutnost mučenja, izgladnjivanja, prisilnog podvrgavanja Mengeleovim eksperimentima i zastrašujućeg masovnog ubijanja pod tuševima iz kojih nije istjecala voda, nego plin ciklon B, suočila nas je s najmračnijom istinom ljudskog bića, čovjekovom spremnošću da se u određenim okolnostima unizi niže od svirepe zvijeri. Većina izvršitelja najgorih, najokrutnijih zločina bili su takozvani „obični” ljudi bez ikakvih posebnih patoloških sklonosti nanošenju boli i patnje. Bilo bi, dakako, mnogo ugodnije kad bismo mogli reći da su takva zlodjela činili isključivo nasilnici poremećene osobnosti. U tom bismo slučaju mogli identificirati i opisati njihovo bolesno stanje te ga pokušati prevenirati ili liječiti, a sebe bismo smatrali zdravima i otpornima na mučilačke porive.
Kad nasilnik izmasakrira svoju nevjenčanu suprugu zadavši joj 23 ubodne rane nožem, susjedi koji su ga svakodnevno susretali i solidno poznavali, redom će se čuditi događaju ističući da je počinitelj bio izrazito miran, tih i ljubazan. Tako i svjedočanstva o karakteru njemačkih oficira, koji su tijekom rata odlučivali o smaknućima stotina hiljada nevinih ljudi, u pravilu ih opisuju kao brižne očeve i dobre muževe predane skladnom obiteljskom životu. Lakoća kojom su na najokrutniji način ubijani Židovi, Romi, Slaveni, homoseksualci, politički oponenti, psihijatrijski bolesnici, invalidi, jednako muškarci, žene, djeca i starci tj. svi koji „zagađuju” arijevsku „čistoću” njemačkog roda, desetljećima je izazivala bojazan pred mogućnošću da se takvo što ne ponovi. I upravo je zato čovječanstvo svečano obećalo – Nikad više!
A onda se, ni pedeset godina kasnije, „nikad više” preko noći prometnulo u „opet iznova” i svijet je ponovo gledao nadolazeći genocid ne čineći ništa ili gotovo ništa da ga spriječi niti zaustavi. Uslijedio je masovni pogrom u Srebrenici, Prijedoru, Foči, Višegradu, Vlasenici, Ključu, Zvorniku, Vukovaru i mnogim drugim stratištima nesrpskog stanovništva, mučenog i ubijanog radi realizacije monstruozne ideje tzv. „velike Srbije”. Umjesto arijevske čistoće, sad je cilj bio etnički „čist” teritorij, no metode se u bitnom nisu razlikovale.
Zašto savezničke snage nisu bombardirale Njemačku najkasnije 1944. znajući za postojanje koncentracijskih logora smrti? Zašto je međunarodna zajednica dopustila genocid i ostale ratne zločine u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Hrvatskoj, a zločince nagradila ozakonjenjem entiteta stvorenog genocidom nad bošnjačkim i ostalim nesrpskim stanovništvom? Zašto, na kraju krajeva, ista ta međunarodna zajednica već 29 godina gleda kako političko vodstvo Republike Srbije i Republike Srpske huška vlastiti narod da provocira i prijeti novim genocidom i, unatoč tome, pregovara i surađuje s Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom, glavnim destabilizatorima čitave regije jugoistočne Europe? Tko bi, iole upućen, povjerovao njihovim pokušajima da se predstave kao faktori stabilnosti u regiji? Pa njih dvojica, zajedno sa svojim suradnicima i saveznicima, već godinama onemogućuju normalan život vlastitom i svim okolnim narodima neprekidnim provokacijama i prijetnjama poput nedavne, kad su kadeti Vojske Republike Srbije bez dozvole defilirali ulicama Prijedora, grada u kojem su srpske postrojbe tijekom rata ubile više od tri hiljade ljudi dok je više od trideset hiljada bilo zatočeno u prijedorskim logorima Trnopolje, Omarska i Keraterm.
„Sram me što sam svjesno dopuštao nepravdu i nisam učinio ništa da se tome usprotivim”, rekao je Reinhold Hanning, bivši časnik SS-a, čuvar u Auschwitzu na suđenju u njemačkom gradu Detmoldu 2016. godine, oputžen da je pomagao u masovnim ubojstvima iako u njima nije izravno sudjelovao. „Želim vam reći da duboko žalim što sam bio dio zločinačke organizacije odgovorne za smrt puno nevinih ljudi, razaranje obitelji, za patnje i mučenje žrtava i njihovih najbližih. Predugo sam šutio, šutio sam cijeli svoj život”, dodao je 94-godišnji starac u invalidskim kolicima, pognute glave priznajući da je znao za masovna ubojstva. „Prihvaćam njegovu ispriku, ali ne mogu mu oprostiti”, odgovorio je Leon Schwarzbaum, koji je preživio holokaust.
23. maja Opća skupština UN-a usvojila je Rezoluciju kojom se 11. juli obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici te osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca. No, oni kojima je suočavanje s genocidom nasušna potreba, lobirali su i ucjenjivali pokušavajući spriječiti usvajanje Rezolucije. I kao što bi putovanje hrvatskih učenika u Vukovar trebalo zastati u Jasenovcu radi komemorativnog obilaska Spomen područja na kojem je zločinačka tvorevina NDH tijekom Drugog svjetskog rata u zloglasnom logoru smrti izvršila genocid nad Srbima, Židovima i Romima pobivši između 85 i sto hiljada ljudi, na isti način obrazovni sustav Republike Srpske, kao i Republike Srbije mora progovoriti o genocidu koji su izvršile srpske postrojbe tijekom rata devedesetih. To se ne čini mogućim dok je na čelu države negator genocida Aleksandar Vučić, poznat po ratnom obilaženju brda oko Sarajeva s kojih su srpske postrojbe granatirale grad i izjavi: „Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ‘ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”, a nakon rata izazivanjem krize u regiji pokušajima oživotvorenja osuđene zločinačke ideje „srpskog sveta”.
Relativizacija i negiranje genocida počinjenog u BiH te veličanje osuđenih ratnih zločinaca civilizacijska je sramota, kao što je civilizacijska sramota i zatvaranje očiju pred genocidom izraelskog režima na čelu s premijerom Benjaminom Netanyahuom nad Palestincima kojem uživo svjedočimo već devet mjeseci, a u nešto blažem obliku više od sedamdeset godina. Iskrena tuga za žrtvama holokausta i svijest o ozbiljnosti obećanja da se genocid više neće ponoviti podrazumijevaju dužnost da mu se suprotstavimo. No Zapad ponovno šuti. Jesu li Palestinci nedovoljno bijeli, nedovoljno kršćani i nedovoljno bogati da bi bili vrijedni naše pažnje pa je svaku kritiku izraelske politike mnogo jednostavnije proglasiti antisemitizmom, nego se tom režimu otvoreno i kritički suprotstaviti?
Trauma holokausta i Drugog svjetskog rata trebala je voditi trajnom stanju mira, čovječanstvo je, napredujući u svijesti o ljudskim pravima, pacifizmu i slobodi, trebalo odustati od antisemitizma, rasizma i stvaranja etnički čistih država. No, to se nije dogodilo.
Hasan Nuhanović je prije nekoliko dana napisao kratku, intimnu zabilješku „My Father’s Eyes – Strah u očima moga oca”:
„Imao sam ovih dana nekoliko javnih prezentacija povodom 29. godišnjice Srebreničkog genocida. Nikada kasnije ne uspijem da ponovim ono što mi u datom momentu padne na pamet, odgovarajući na pitanja ili kao tok misli koje mi nadolaze same. Spontanost komunikacije koja se stvori u takvim susretima se ne može replicirati, ali hoću da pokušam da se sjetim nekoliko slika koje su mi se vrzmale kroz glavu, a koje nisam podijelio sa publikom.
Sinoć me je Kenan Efendić, urednik Izdavačke kuće Vrijeme, na promociji moje knjige Zbjeg u Zenici pitao zašto sam svoga oca kao lika u knjizi, možda čak nasuprot lika majke, postavio u fokus naracije. Ne sjećam se šta sam tačno odgovorio, ali trebao sam reći sljedeće:
Jedna od najstrašnijih stvari koje sam vidio u ratu je bio duboki strah i nemoć u očima moga oca – čovjeka, figure u knjiškom smislu, koji je u mirnodopskim uslovima uvijek nalazio rješenje za probleme u našoj porodici i u firmi kojom je kao direktor rukovodio do aprila 1992. godine u Vlasenici. Jer, rješenja, kada smo juna 1992. bili u šumi nadomak Žepe okruženi četnicima i tučeni sa svih strana, nije bilo.
Citat iz knjige Zbjeg:
“Onako mokri do kože počesmo se sušiti. Iz naših jakni dizala se para. Dizala se iznad drveća, iznad trave i odlazila u nebo. Otac progovori: „Obećavam da ću vas, ako ovo preživimo, odvesti u Australiju. Ni dana više nećemo ostati u Bosni. Ni jednoga dana.”
Dok su mi se pred očima redale slike pješčanih australskih plaža, negdje iza brda prema Jelovcima sasvim jasno čuo se zvuk helikoptera.”
Bili smo još nebrojeno puta od tada do jula 1995. u situaciji da izginemo sve četvero, što oko Žepe, što u i oko Srebrenice u koju smo stigli početkom septembra 1992.. Znam sigurno da se otac nije plašio misli o sopstvenoj smrti, a ni o maminoj, koliko je bio skamenjen od pomisli da će mu oba sina biti ubijena pred njegovim očima, a da ne može učiniti ništa da to spriječi.
Pretposlednji put put sam u očevim očima vidio taj pogled kada se u Holandsku bazu UNPROFOR-a vratio sa sastanka sa Mladićem u Bratuncu 12. jula 1995..
Poslednji put taj pogled sam vidio sutradan, 13. jula 1995., dok su se on, majka i brat kretali ka kapiji baze na kojoj su stajali četnici, nakon što su Holanđani svim izbjeglicama u bazi naredili da je napuste.
Eric Clapton je 1998. godine objavio album Pilgrim, sa pjesmom My Father’s Eyes, pa sam je puštao u autu vozeći se sa suprugom Mirzom. Godine, dekade su prošle dok nisam primijetio da Mirza prestane pričati dok sa CD-a pjeva ta pjesma. Tek sam nedavno, kada sam taj CD, dobro uprašenog jer ga dugo nisam izvadio iz one kasete ispod instrument table, ubacio u audio player, primjetio da je Mirza prestala pričati. Pitam je zašto šuti. „Pa ti se svaki put sjetiš očiju svoga oca, zar ne?”
„Ne.” – odreagujem i izjavim glasno.
Ja sam sve vrijeme puštao tu pjesmu jer mi se svidjela kao pjesma i jer mislio sam da i Mirza uživa u njenim tonovima. A lično cijeli album Pilgrim smatram remek djelom.
„Ne, Mirza. Ne sjetim se. Sviđa mi se ova pjesma. To je sve. Ne puštam je da bih se sjetio oca.“
Imao sam u tom momentu osjećaj da otac sjedi iza nas, na zadnjem sjedištu, i da nam govori: „Mirza, Hasko, djeco draga,…mi smo mrtvi, ali vi ste živi. Živite i radujte se za našu dragu unuku Nasihu“.
Nisam prestao slušati Claptonovu pjesmu My Father’s Eyes nakon ovog “incidenta”. Pustim je povremeno. Ne okrećem se, ali kao da čujem da mi sa zadnjeg sjedišta između Claptonovih nota tiho šapuće moj otac Ibro.”
