Foto: tačno.net
Elem, bavili smo se, mjesecima, između ostalog, bodovanjima, skraćenicama i raznoraznim šiframa, obrascima, i iz sjednice u sjednicu samo se produbljivao osjećaj da cijeli taj postupak, odnosno da ta administrativno-birokratska nadgradnja, nema skoro nikakve veze sa stvarnošću akademskog života. U jednom trenutku su nam na doradu vratili „SP2 obrasce“ (pod tim orvelijanskim kodom krije se formular u kojem se daje načelni opis nastavnih predmeta zajedno s literaturom, a koji opet nije identičan sa „silabusom“, planom i programom prema kojem se konkretno izvodi nastava), napomenuvši da u njemu nedostaje rubrika pod naslovom „Cilj održivog razvoja SDG“. Već je bilo dovoljno apsurdno što se u tom formularu razlikuje između „ciljeva“ i „ishoda“, a među ovim posljednjim između „znanja, vještina i kompetencija“, te što je postojao spisak „zabranjenih“ riječi, koje se ne smiju koristiti, kao što je, recimo, „upoznavanje“ ili „ovladavanje“, nego je sad još trebalo pokazati i na koji način nastavni predmet doprinosi ni manje ni više nego „održivom razvoju“. Pošto bismo npr. predmete Njemački romantizam ili Morfologija njemačkog jezika, uz sve napore, teško mogli dovesti u vezu s nekim ekološkim ili ekonomskim ciljevima (za koje se najčešće vezuje spomenuta fraza), neko je otkrio da se u registru mogućih odgovora nalazi i formulacija SDG-4 – kvalitetno obrazovanje, koja također ništa ne znači, ali udovoljava nekom birokratskom Molohu, za koji se ne više odavno ne zna ni šta mu je svrha, osim da mu se, kao onom kanaanskom božanstvu, u redovnim razmacima moraju prinositi žrtve u vidu ispunjavanja novih apsurdnih naloga i formulara. Dakako, sve ovo je samo sićušan primjer u ogromnom i nepreglednom procesu jedne fatalne birokratizacije u kojem se nalazi visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini (i u dobrom dijelu Evrope), a koji odavno nema nikakve veze s idejom Univerziteta kao zajednice profesora i studenata, niti ima ikakvih dodirnih tačaka s znanstvenim radom.
Nekada su stvari kod Wilhelma von Humboldta bile postavljene ovako: znanstveni rad i obrazovanje načelno su sami sebi svrha, odnosno oni krajnji smisao nalaze u svom doprinosu svestranom razvoju slobodnog čovjeka, autonomnog i mislećeg subjekta. Na toj širokoj bazi se onda vrši osposobljavanje za neko konkretno zanimanje. S druge strane, birokratija u tom klasičnom konceptu služi održavanju okvira i poretka koji omogućuje ispunjenje ove misije univerziteta. Danas na djelu imamo obrnutu situaciju: birokratija naoko više ne služi ničemu, postala je ili sama sebi svrha, ili se ta svrha gubi u nekoj nevidljivoj sferi, u bespuću neke mutne političke volje, a akademska zajednica je stavljena u službu iste te birokratije i nedokučivih apstraktnih mehanizama potpuno odvojenih od stvarnosti.
To odvajanje od stvarnosti u univerzitetskom životu očito je samo simptom jednog šireg i sveobuhvatnog procesa koji zadire u sve segmente kulturne, društvene i političke savremenosti. Još 1989. godine George Steiner, znameniti američki esejista i teoretičar književnosti, u svojoj epohalnoj knjizi primijetio je Real Presences uspon sekundarnog, pa i tercijarnog diskursa koji je sve više potiskivao primarni izraz u drugi plan, sve se više udaljavao od njega, a time se sve drastičnije praznio od sadržaja. U toj kulturi sekundarnog kritičarska riječ postaje važnija od književne, metagovor važniji od govora prve razine. No ovaj Steinerov nalaz može se prenijeti i na druge sfere: birokratski govor o obrazovanju postaje važniji od samog čina obrazovanja, pisanje „naučnih projekata“ važnije od same nauke, administriranje i medijsko predstavljanje nekog događaja prioritetnije od samog događaja, brojne radionice o slobodi medija, često izdašno finansirane od nevladinih organizacija, postaju bitnije od konkretne realizacije te slobode u novinarskoj praksi, recimo u istraživačkom novinarstvu. Isti sindrom na kulturnom planu su umjetničke instalacije kojima se smisao daje tek objašnjenjima u popratnim brošurama jer tako shvaćeno umjetničko djelo ne generira smisao samo po sebi, ili pak neke pozorišne izvedbe koje s nominalnim književnim predloškom nemaju nikakve veze jer su se „reditelji“ svakako već odavno „emancipirali“ od teksta koji postavljaju na scenu. Niz bi se mogao nastaviti. To je dakle onaj diskurzivni i perceptivni okvir u kojem je, da uzmemo jednu analogiju iz svakodnevnog života, selfi s putovanja objavljen na socijalnim mrežama daleko značajniji od samog doživljaja tog putovanja. Svim ovim pojavama zajedničko je da se metadiskurs ne samo nametnuo kao primat nego da se i postupno sve više emancipirao od one realnosti koja je nekoć činila njegovu podlogu, da bi se onda u narednom koraku, kao što to vidimo na primjeru Univerziteta, uspostavio kao izmješteni, apstraktni mehanizam koji u istoj toj realnosti nastoji mijenjati poredak vrijednosti i percepciju.
Svakako nije ovaj uspon sekundarnog pao s neba, niti je tek proizvod političkih i društvenih elita. On je do određene mjere inherentan samom procesu modernizacije i predstavlja nastojanje da se racionalno ovlada sve kompleksnijom stvarnošću. Njemački sociolog Niklas Luhmann je u bezbroj svojih knjiga opisao kako su sve složenije stvarnosti iziskivale sve veću diferencijaciju i sve apstraktnije postupke i procedure. Uz ovu objektivnu okolnost, ta tendencija ka apstrakciji pojačana je insistiranjem liberalnih političkih i akademskih elita na sve većoj inkluzivnosti i sve većoj pravednosti prema marginaliziranim grupama (etničke manjine, LGBTQ itd.), naročito od 1990. godine. U toj vrsti „identitetske politike“, koju je Francis Fukuyama opisao u svojoj magistralnoj knjizi Identitet, nastaloj tokom prvog Trumpovog mandata, a koja je praćena izrazitim moralističkim nabojem i novim regulativama, zapadna liberalna ljevica našla neku je vrstu zamjene za „klasno pitanje“, dok su pitanja „radničkih prava“ gurnuta ustranu. Mahom siromašniji i skromno obrazovani slojevi društva, ali i neki drugi zanemareni miljei, u kojima je rastao resantiman zbog osjećaja da ih se ne poštuje, prepušteni su populističkim pokretima, koji su se uglavnom uspješno pretvarali da ih respektiraju. Umjesto apstraktnog jezika, ponudili su retoriku koja je ciljala na „jednostavna rješenja“, usmjerena na fantom „duboke države“, na tobože privilegirane manjine, te pripadnike navodne elite. Posebno se na neselektivnom udaru našla državna birokratija. Ona testera Javiera Mileija upečatljiv je simbol populističke redukcije administrativnog aparata. Sjetimo se da je svojevremeno i uspon Miloševića počeo obećanjem antibirokratske revolucije.
Populistički govor stvarao je dakle kod mnogih dojam da se oslobodio tog liberalnog metadiskursa, koji su mnogi s pravom doživljavali ispraznim i licemjernim, pri čemu je jedan aspekt jezičke i mentalne regulative nazvan wokizmom posebno bio istican, te da je naoko, makar testerom, ili čekićem, sebi opet prokrčio „put u realnost“. Kad jaz između doživljene stvarnosti i javnog govora postane prevelik, otvara se prostor za ovakav radikalizam, pa i revoluciju, s potpuno neizvjesnim ishodom. A ovo čemu svjedočimo ovih dana ne izgleda da je samo uobičajena oscilacija, njihanje klatna u mehanizmu na predodređenoj skali, nego sve više liči na demontiranje postojećeg mehanizma kao takvog.
Neki komentatori, kao npr. novinar Chris Hedges, ali i proslavljeni historičar Timothy Snyder, upozoravaju ovih dana na vrlo realističan scenarij u kojem bi SAD upravo pod firmom „antibirokratske revolucije“ mogao skliznuti u diktaturu. Neke pretpostavke su uistinu već stvorene: kult vođe (i njegove porodice), mesijanski sindrom (koji je dodatno ojačan neuspjelim atentatom za vrijeme predizborne kampanje), koncentracija finansijske moći (tehnomilijarderi u samom središtu), demontiranje institucija. Često se povlače historijska poređenja s Vajmarskom Republikom, a na međunarodnom planu, u kontekstu američkog zaokreta u odnosu na Ukrajinu, i s Minhenskim sporazumom iz 1938. godine (ova je paralela posebno zgodna zbog prevratničkog govora koji je novi američki potpredsjednik nedavno održao upravo u bavarskoj prijestolnici). Stvari su izmještene iz osovine, sve izgleda otvoreno, i niko ne zna kako će se ovo završiti, osim što je valjda svima jasno – osim možda bosanskim političarima, koji i dalje zazivaju neku međunarodnu zajednicu – da je dosadašnji poredak zvanično umro. Pošto veliki epohalni obrati ove vrste uglavnom dolaze kao rezultat dugotrajnih mentalnih i idejnih previranja, jedan od njegovih uzroka je sigurno bio i ovdje naznačeni rastući jaz između jezika i realnosti ne samo u univerzitetskom miljeu, kako smo ilustrirali na početku ovog teksta, nego i u svim drugim društvenim segmentima, od kojih je posebno poguban onaj politički. U političkoj sferi taj rascjep se očitovao i kao sve veći ali i sve manje skriveni konflikt između proklamiranih vrijednosti i realne prakse. I ovdje smo, usput budi rečeno, na mikroplanu Balkana i Bosne i Hercegovine imali priliku vidjeti i doživjeti kako izgleda taj sraz između uglađene retorike na površini i brutalne interesne politike Zapada u dubini, koja je kršila osnovne principe na koje se neprestano pozivala. Pisali smo u više navrata na ovom mjestu o tome. I da: apokalipsa, koja danas kao figura ili diskurzivni žanr opet postaje aktualna, znači zapravo razotkrivanje ili ogoljavanje. Trampizam je upravo apokaliptički izraz tog razotkrivanja, ogoljeno lice našeg svijeta, nasilno i ružno, koje se ukazalo kad su pale sve one dražesne i ljupke retoričke maske koje su ga prekrivale.
