Kome trebaju mrtva djeca?
Žrtvovanje djece ima jasan cilj: vječno betoniranje mostarskog zida. Jer bez obzira na to što je Mostar suštinski podijeljen grad, konzervativnim fanaticima ni to nije dovoljno.
Kategorija Naslovnica
Ozren Kebo poručuje učenicima: Jebo školu…
Prođe raspust. Dok se izmučena dječica vraćaju u tamnicu, razmotrimo malo taj srednjovjekovni sustav mentalnog mučenja.
Severina: Slobodna, svoja i naša
Što se tiče Severine, njezin se krimen sastoji u tome što je podržala proteste protiv kopanja litija, željela nastupiti na obilježavanju „zločinačke” Oluje 2009. u Kninu, „heroja” Ratka Mladića ispravno usporedila s Hitlerom, poručila patrijarhu Porfiriju da se pokaje za grijehe i pomoli za spas svoje duše jer će mu trebati, te na novogodišnjem koncertu u Kotoru ove godine pozvala Crnogorce da ne daju svoju zemlju. Kad sve nabrojeno uzmemo u obzir, bilo bi čudno da se nije našla na „nepostojećoj” listi obožavatelja lika i djela MC Ace
Zatvaranje NUBBiH-a – kolaps bosanske pismenosti
Ni Dodik ni Čović ne stoje tome na putu, nego smo prepreka mi sami, odnosno oni politički faktori koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački orijentirani i koji konačno moraju shvatiti, bez obzira na to na kojem su nivou vlasti, da je briga o bazičnim institucijama našeg postojanja njihova sveta obaveza, a ne pitanje dobre volje ili milostinje.
Život i smrt izvornog Dejtona
O Dodikovim strategijama manipulacije. O tome, da li svi političari u RS-u misle isto: kako, uprkos svemu, pretvoriti entitet u državu? O vladi SAD-a i njenoj prijetećoj moći
Alija Izetbegović i Franjo Tuđman: kratka anatomija jednog (ne)prijateljstva – Konfederacija
U onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je hrvatska agresija iza sebe ostavila na hiljade mrtvih, osakaćenih i protjeranih, gdje su s lica zemlje doslovno izbrisani ljudski domovi, kulturni spomenici i vjerski objekti, fotografija iz Predsjedničkih dvora s vremenom je postala simbol Izetbegovićeve političke karijere. Simbol, koji je, baš kao i u Tuđmanovom slučaju, možda i pogrešno, a na neki način možda i s pravom, utemeljen na narativu o izdaji.
Menachem Rosensaft: Zajedno ćemo pobijediti islamofobiju i antisemitizam
Menachem Z. Rosensaft, njujorški advokat i aktivista jevrejske zajednice, nedavno je primio počasni doktorat Univerziteta u Tuzli u BiH. Ova nagrada je dodijeljena u znak priznanja za njegov značajan doprinos podizanju svijesti o genocidu u Srebrenici, kao i o Holokaustu, kroz borbu protiv poricanja zločina i falsifikovanja historijskih činjenica. Rosensaft, koji je Generalni savjetnik Emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i istaknuti lider u aktivnostima sjećanja na Holokaust, poznat je po svom radu u očuvanju sjećanja na genocid i promovisanja kulture sjećanja i pravde. U intervjuu za Tačno.net govori o važnosti priznavanja i pamćenja historijskih zločina, kao što su genocid u Srebrenici i Holokaust, te o potrebi za obrazovanjem i međunarodnom saradnjom u borbi protiv negiranja tih zločina.
Usputni zapisi – Malo struje, zera pameti
43° 50’ 00”N 017° 00’ 00”E
Alija Izetbegović i Franjo Tuđman: kratka anatomija jednog (ne)prijateljstva – Dijeliti Bosnu
Pa ipak, teško je, čak i s ove distance, odgovoriti na pitanje šta su bili dalekosežni ciljevi Izetbegovićeve politike, ali je od samog početka bilo jasno da je u svojoj platformi on prije svega afirmirao upućenost Muslimana, kasnije Bošnjaka, na islam i to u onom smislu u kojem je značilo da izvan vjere, niti ima Muslimana kao naroda, niti ima Bosne kao suverene države; na neki način, moglo bi se reći da je država za njega bila samo sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi.
Neosrpski tabui ili zašto nijedan protest protiv vlasti u Srbiji neće uspjeti
Ni ovi protesti, kao ni raniji, naravno, nemaju nikakvih izgleda na uspjeh u smislu vraćanja Srbije u evropski i civilizacijski kolosijek. Društvo se ni u kojoj varijanti njihovih ishoda neće promijeniti, tabui će ostati netaknuti. Vlast će, čak i ako se/kada se promijeni, ostati ista.
Aleksandra Đurić Bosnić: Vučićevo i Putinovo „zlo u deset tačaka“
Srbija je danas neka vrsta okovanog i zarobljenog društva koje je, zapravo, osuđeno na simulaciju života, izjedeno strahom, siromaštvom, mržnjom, agresijom, korupcijom, kriminalom i individualnim i kolektivnim frustracijama svih vrsta. Društvo koje ne živi u istini i kojem su oteti pravosuđe, kultura i mediji, i u kojem, baš kao i u svakoj pravoj diktaturi na ovaj ili onaj način bivaju poniženi svi oni koji ne podržavaju vladajući režim.
Šta da se radi (s) nacionalnim strankama?
Bosanski mir. Politološki nacrt